Oton Župančić - SLAP

Usred samotne stijene

pod koprenama pjene
slap pada, pada, pada.
Sunce nad šumom dugu plete,
kroz prhku maglu ptice lete
i s perja tresu dragulje;
pute smo prešli duge
hodeći gorom i lugom,
a sa mnom nevjesta mlada
te smo k’o duše uklete
bisernim stiješnjeni krugom,
dok tamo sveđer
slap pada, pada, pada.

Tiha se večer
nad usnulim jezerom svila,
naše misli isprepletene
počivaju sred božjeg krila;
onda se stisne pored mene
„Tarno sam
usred samotne stijene
pod koprenama pjene
slap pada, pada, pada . . .“

Pod prozorima noć se pruža,
mrka, stroga straža tu je;
vruća se stisla uz svog muža,
i dok spava, iznenada
njen se mramor u snu čuje:
„Jao, tamo sam
slap pada, pada, pada!“

Koliko ljeta? Pred nama prije
išla su braća i sestre, ljudi,
a nepovratan bio im hod;
te hramove tihe tama krije,
tih i k’o gluh njihov je rod;
da li ih mami ili ih budi
dok tamo sam
usred samotne stijene
pod koprenama pjene
slap pada, pada, pada?...