Kad svetiljke sinu
i
ulice pođu u visinu,
u
tami stojim ja.
Na
svemu što prođe
moj
osmeh zasija.
Nestanu
boli, okovi i laž,
od
mog pogleda zavisi sva draž,
svega što
prođe.
Žene
prolaze i oblik gube,
smeše
se, pa mi priđu da me ljube,
a
ja im novu senku dam.
I
dok tiho zamagli noć,
ulice
pune seni,
ja
imam neba bezgraničnu moć,
svi
boli sveta skupe se u meni.
Ko
cvetići beli sa Meseca
rađaju
se po ulici deca.
Od
osmeha mog umire dan,
a
svakog koga pogledam,
stiže
moja sudba, sreća i san.
Kad
mahnem rukom, nehotice,
nove
zvezde sinu.
Tad
sjajan, tužan, ceo grad,
liči
na moje lice.
A
da me vide svi u nebo idu,
po
ulici zvezda i srebra.
Ja
stojim raspet sam na zidu,
a
mesec mi blago probada rebra.
Коментари
Постави коментар