Alfons de Lamartin - LEPTIR

Sa ružama mrijeti, čedo pramaljeća

na krilu zefira nebom nošen biti;
ljuljan u naručju tek procvala cvijeća,
mirise, svjetlosti, plavetnilo piti;
s krila svojih mladih tresuć zlatni prašak,
do vječnog svoda vinut se k'o dašak,
leptiru je takva sudba dala sreću.
Nalik je željama što zastat ne mogu,
što neutažene, dodirnuv stvar mnogu,
da nasladu nađu najzad k nebu kreću.