Alfons de Lamartin – HRAM

Lijepo li je kad se večernjica, što je

noćnih kola tihi glasnik ljudskom rodu,
polagano diže na nebeskom svodu,
i svjetlo i tama kada zemlju svoje;
lijepo li je tada u pobožnu hodu
slazit’ u dno dole hramu malog sela,
po čijem se trijemu mahovina splela,
al’ gdje srca vjernih mole se Gospodu!

Zdravo šumo sveta! Zdravo mrtvih polje,
u tvom krilu smjernom selske rake stoje;
blagoslivljam iduć’ skromne ploče grobne.
Teško onom mrtve oskvrnuo tko je!
Pred njihovim molbam’ skrušim srce moje,
a korak odzvanja lađom crkve drobne!
Kakva tama i mir! U dnu crkve dolje
opaža se jedva žižak svjetla, koje
drhteć’ gori ispred svetih žrtvenika.
Samo ono svijetlo, dok mrak svemir krije,
k’o simbol utjehe dobrote što bdije,
da prihvati ovdje uzdahe smrtnika.

Naprijed! Šum nijedan uhu dopro nije;
tek predvraće škripi od koraka moga,
u svetište najzad stupila mi noga.
Žrtvenici sveti i zidovi hrama!
Sam sam, i bol plamni iskalit pred vama,
i reć nebu tajne želje mogu stoga:
nitko čut’ ih neće osim vas i Boga.

Što!… usuđujem se k žrtvenicim ići!
Srca, u kom plamti bol i ljubav, prići
svetom krugu, Bože! zar se usuđujem!
A ne plašim se da kazna će me stići,
što veličnost tvoju dostojno ne štujem!
Ne! Stid me nije ognja od kojeg izgaram:
ljubav nije griješna kad je krepost stvara.
Stoga sasma čista kao predmet njeni
moja gori vatrom blaženom u meni.
I stalnost je resi, čisti udes zao:
Zemlji sam je, svijetu cijelom izrekao:
izrekoh je smjelo pred oltarim svetim:

I pred Tobom, Višnji, nazvat ću je smjeti.
Da, unatoč strahu ovdje u Tvom stanu,
Elvirino ime usna tiho šanu.
To ime od groba k grobu ode smjesta,
k’o glas tužan sjena kad vapiti stanu,
i naruši spokoj ukopnoga mjesta.

Mjesto grobno zbogom! Zbogom hladne ploče!
Otkada pred vama ja plakati počeh,
dvaput ču se kroz noć kako sati ječe.
Plač mi nebo vidje, pa utješen krećem.
Možda isto tako sad negdje daleko
Elvira u hramu bdije mračnom nekom
sama s mojom slikom, i u suzam moli
došavši pred oltar prostrijet svoje boli.