Uzeše se jedne noći vjetar i kiša, divlje a složno uzeše se, i svima se to na
znanje dalo, da nitko ne ostane nezvan i za gozbu prikraćen. Svi su znali, jer
se nije moglo ne znati, svi su istiha čekali da se vjetar i kiša izdivljaju, da
se jedno od drugoga umore, pa da jedno sa drugoga spuznu, da se jedno drugomu
oduzmu, i, naposljetku, da se razuzmu.
Slušao je istok, slušao je zapad, a gluhi sjever upita:
“Ne dovršiste nam priču – ne rekoste što ste našli na drugoj strani drugoga”?
“Sebe – koga drugoga”?!
Kad se istok zabijelio, smalaksaše kiša i vjetar, pa se razuzeše. Na rastanku
jedno drugomu rekoše, kiša šaptom, vjetar ćuhom:
“Tko će ikad uživati ovako, kao što smo nas dvoje jedno u drugomu? Jer toga ima sve manje na svijetu, i to je pravi razlog da svijet propada! Svi pomoću drugoga uživaju u sebi. A mi smo pošteno u drugomu drugo gledali, i drugo voljeli, dok nismo stigli na drugu stranu drugoga".
“Tko će ikad uživati ovako, kao što smo nas dvoje jedno u drugomu? Jer toga ima sve manje na svijetu, i to je pravi razlog da svijet propada! Svi pomoću drugoga uživaju u sebi. A mi smo pošteno u drugomu drugo gledali, i drugo voljeli, dok nismo stigli na drugu stranu drugoga".
Slušao je istok, slušao je zapad, a gluhi sjever upita:
“Ne dovršiste nam priču – ne rekoste što ste našli na drugoj strani drugoga”?
“Sebe – koga drugoga”?!
Tako jednostavno.
Коментари
Постави коментар