Najednom
zasivi,
kao pregorelo je sve,
a sve živi.
Druže u tajni,
čuj, mukotrpno se ovo srce
mimo sve jeze otisne.
I koji za mnom,
i u neznanju,
greš ovaj čudni put:
Sivo je tamo,
sivinom prostreli bit,
sive su oči tajni.
I kad umiru drveta,
ni tuga ni opomena, te suhi list
čudno tišinom omiluje patniku čelo.
a sve živi.
Druže u tajni,
čuj, mukotrpno se ovo srce
mimo sve jeze otisne.
I koji za mnom,
i u neznanju,
greš ovaj čudni put:
Sivo je tamo,
sivinom prostreli bit,
sive su oči tajni.
I kad umiru drveta,
ni tuga ni opomena, te suhi list
čudno tišinom omiluje patniku čelo.
Vidim da si se potrudio za Nastasijevića. Gledala sam i ja posle po tvom blogu. Dva puta si ga objavljivao sa velikim razmakom, a ja oba puta rekla da mi je nepoznat autor.
ОдговориИзбришиOvo je pravi primer onoga da intelektualno razumem, ali mi je srce ostalo netaknuto!
To mi jako smeta kad čitam poeziju. Možda je on najveći srpski pesnik, ali ja ne mogu protiv sebe.
PS. Nije on prvi pesnik s kojim se nisam vibracijski utrefila.
Upravo to jeste Nastasijević, ili-ili. Nema sredine. Ili ga obožavaju, ili mu se samo jednom približe i napuštaju ga da mu se više ne vrate. Barem je takvo moje iskustvo sa onima koji su ga čitali.
Избриши