Samo ne ovo, samo ne banalnost!
O dani jada, potucanja, blata,
O moja mržnjo na očajnu stalnost,
Na dane kad se paučina hvata!
O odvratnosti spram sitneža ljudi,
Sitneži rada, ništavnosti svega,
Života koji za komadom bludi!
O, kako guši, k'o nesnosna stega,
Taj život gde se laže, puzi, plaši
Svačega što je svetlije i jače.
O, kako trunu bedni dani naši
U opštoj vlazi što i mene tače,
Pri posrtanju napora i volje,
Sumraku nada. Ali očaj naš će
Velike bune biti plodno polje,
A ovaj trulež nepovratno pašće.
O, kad bi doš'o taj dan kom se nada
Naraštaj ovaj, opšti uzdah mnjenja:
Veliki dan taj velikoga pâda;
I kad bi preš'o dah opustošenja,
Mač večne Pravde preko sramnog doba
Prljavih duša, srozanosti jadne!
Što mari što će na dnu istog groba
Ležati trulež što pravedno padne
S mladošću tužnom jednog pokolenja!
Izdanici slabi ovog veka gnjilog,
Mi ćemo biti tvorci kobnog vrenja,
Savesti griža jednog doba bilog.
I ne stvorimo l' ništa sami sobom,
Završićemo bar jad ovih dana:
Bićemo, ipak, temelj svojim grobom
Novom životu, bez današnjih mana,
Boljem životu što bar nečem vodi
Ako ne časnom miru ono ratu,
Ako ne sreći, a ono slobodi.
Nećemo biti u kužnome blatu
Sastojci bedni ćivtinske sredine
Niskih vidika a uvela srca;
Gde nit' se živi niti časno gine,
I gde se kopni, povodi i grca;
Gde crna čama stalno sipi na nas,
K'o sitna kiša, k'o strašna fatalnost,
Nekad k'o juče, juče kao danas ...
Samo ne ovo, samo ne banalnost!
O dani jada, potucanja, blata,
O moja mržnjo na očajnu stalnost,
Na dane kad se paučina hvata!
O odvratnosti spram sitneža ljudi,
Sitneži rada, ništavnosti svega,
Života koji za komadom bludi!
O, kako guši, k'o nesnosna stega,
Taj život gde se laže, puzi, plaši
Svačega što je svetlije i jače.
O, kako trunu bedni dani naši
U opštoj vlazi što i mene tače,
Pri posrtanju napora i volje,
Sumraku nada. Ali očaj naš će
Velike bune biti plodno polje,
A ovaj trulež nepovratno pašće.
O, kad bi doš'o taj dan kom se nada
Naraštaj ovaj, opšti uzdah mnjenja:
Veliki dan taj velikoga pâda;
I kad bi preš'o dah opustošenja,
Mač večne Pravde preko sramnog doba
Prljavih duša, srozanosti jadne!
Što mari što će na dnu istog groba
Ležati trulež što pravedno padne
S mladošću tužnom jednog pokolenja!
Izdanici slabi ovog veka gnjilog,
Mi ćemo biti tvorci kobnog vrenja,
Savesti griža jednog doba bilog.
I ne stvorimo l' ništa sami sobom,
Završićemo bar jad ovih dana:
Bićemo, ipak, temelj svojim grobom
Novom životu, bez današnjih mana,
Boljem životu što bar nečem vodi
Ako ne časnom miru ono ratu,
Ako ne sreći, a ono slobodi.
Nećemo biti u kužnome blatu
Sastojci bedni ćivtinske sredine
Niskih vidika a uvela srca;
Gde nit' se živi niti časno gine,
I gde se kopni, povodi i grca;
Gde crna čama stalno sipi na nas,
K'o sitna kiša, k'o strašna fatalnost,
Nekad k'o juče, juče kao danas ...
Samo ne ovo, samo ne banalnost!
Коментари
Постави коментар