Noćas, kad Nevidljiv je Netko iz svijetloga nebeskog krčaga
lijevao plavu mjesečinu po zvjezdanoj tkanini,
ja sam na groblju
pjevao o Sreći
i krstovi očajno ispružili su ruke.
Mrki, nijemi mramorni krstovi
pružili su ruke za Srećom…
Bilo je svečano tiho.
Dugi drvoredi i brončane sjinge,
sve je bilo tiho, mrtvo.
Tek su moje riječi,
ko velike bijele žene,
pjevale na groblju.
U dolu su gasla svijetla,
a modra je mjesečina tekla po zvjezdanoj tkanini.
ja sam na groblju
pjevao o Sreći
i krstovi očajno ispružili su ruke.
Mrki, nijemi mramorni krstovi
pružili su ruke za Srećom…
Bilo je svečano tiho.
Dugi drvoredi i brončane sjinge,
sve je bilo tiho, mrtvo.
Tek su moje riječi,
ko velike bijele žene,
pjevale na groblju.
U dolu su gasla svijetla,
a modra je mjesečina tekla po zvjezdanoj tkanini.
Коментари
Постави коментар