Miladin Šobić – AŠIK AJŠA

Ni sad ne znam kako je dovedoh

one noći do studenske sobe,
ni sad ne znam kako kraj nje legoh…
Bješe ljeto i na njoj malo robe.

Sva pokisla od ljetnjega pljuska,
niz lice se kotrljale kapi,
tanka suknja, kukovima uska,
gladna kuja za kurjakom vapi.

A nije znala da sam pjesnik
i da može u stihove moje,
Ašik Ajša, u najboljem dobu,
uđe u njih, baš kroz moju sobu.

Strgoh suknju, dočekaše bedra,
niz kičmu mi triput prođe jeza,
skidoh bluzu, dotakoh joj njedra,
jezik mi se u čvorove sveza.

Na prozor mi bješe smokva sjela
netaknuta od veranja i krađe,
čudila se što je doživjela -
da vidi nešto i od sebe slađe!

A nije znala da sam pjesnik
i da može u stihove moje,
Ašik Ajša, u najboljem dobu,
uđe u njih, baš kroz moju sobu

Pričala mi kako živi sama,
muž joj radi za njemačku marku,
novca ima, al' joj ljubav treba,
a ljuljala me kao more barku.

Možda i nije htjela,
možda i nije htjela, da se da,
tijelo joj vrelo, pogibija prava…
A vani kiša pojačava…

Kod komšije igrali su karte,
čule su se psovke i galama,
časovnik je švercovao sate,
od prozora bježala je tama

Kad zaspali smo, onako postranačke,
dok se zora zarila u licu.
Posle lude noći dubrovačke,
često sanjam u polju ždrebicu.

A nije znala da sam pjesnik
i da može u stihove moje,
Ašik Ajša, u najboljem dobu,
uđe u njih, baš kroz moju sobu.

Ta noć prođe, za njom mnoga ljeta,
u onoj sobi ko zna ko sad živi,
lijepu Ajšu ja više ne sretah
osta pjesma, jedan papir sivi.

Kad ostane život bez kaputa
i u dušu zima se zavuče,
kada starost vidi kraj od puta
sjećaću se, k'o da bješe juče.

Ni sad ne znam kako je dovedoh
one noći do studenske sobe…

Ašik Ajša