Aleksa Šantić - SUSRET

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih

Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

U njenoj ruci pun je kondir bio
Sunce… Ja klekoh… I dokle me grije
Njen pogled, ja sam žedan sunca pio.

U duši začuh slatke melodije,
I sve mi sjajem čudesnim zablista,
Milo i toplo, kao nigda prije.

Zavjesa spade… I ljepota čista
Ukaza mi se na svome oltaru,
Pod spletovima lavorova lista.

I ja zatreptah u sreći i žaru.
I vidjeh gdje se gore uzdrhtane
Oblače tiho u duginu šaru.

Pune rubina poviše se grane,
I kô da širok jedan veo sjajni
Pokri visoke grebene i strane…

U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.

Od onog časa njezin korak mio
Ja svuda čujem, i sve mislim na nju,
I s njom u srcu nosim svijet cio…

Noću, kad mjesec topi se po granju,
Ona mi dođe na doksat kô neki
Šum tajni. Mirno, u čudnom treptanju,

Uza me sjedne, i njen veo meki
Šušti uz moje bokore doksatne,
Kô srebrn šušanj zvijezda daleki’.

Puna dobrote tihe, blagodatne,
Pruži mi ruku i kô sestra prava
Priča mi svoje pripovjesti zlatne…

Znaš li zvuk harfe kada podrhtava
Od slatke čežnje? Tako dršćem i ja
Na svaki glas joj do razdanka plav.