U
kućerku presirotom
mladost
bolovala,
nad
jedincem bdila majka,
ljuto
jadovala.
Žuborio
cvrkut ptica
lepršalo
cveće,
al
su tužna bila lica:
on
prebolet neće!
Lekar
nije dolazio
jer
se nema para
svaki
sat izgubljeni
veću
brigu stvara.
Prodala
je najzad rublje
što
mrtvacu treba
po
lečnika poručila
i
kupila hleba.
„Spremajte
se već je kasno“
reče
doktor suho,
tek
kad majci srce pisnu,
sve
joj posta gluho.
Uletela
u sobicu,
pa,
ne hoteć, sama,
„biće
bolje, reče šta ćeš
da
ti kupi mama“.
„Mleka
malo, on prozbori,
samo
malo mleka“ –
poslednja
mu želja skromna,
al’
vaj, nema leka!
Muču
krave, bleje ovce,
mleka
na sve strane,
no
zalud kad nije njino:
svi
se svojim hrane.
Zar
čak ni to da mu da
na
večnom rastanku?!
i
ledeni bol podivlja
samohranu
majku.
Vrisnu,
ciknu, pršte u smeh,
kao
na sred druma,
zviznu
suncu, zatim pljunu:
gordo
siđe s uma!
I
celoga božjeg dana
pevala
na sav glas,
dok
je sunce nebom vuklo
poslednji
smrtni čas.
Sobu
jada ozario
ukočen
leden smeh –
majka
sina očešljala,
tamnija
no greh.
Zatim
došli neki ljudi,
i
do jutra bela
šaleći
se čuvali su
paket
mrtva tela.
U
ludnici mati sanja
sred
granja i blata,
i
svaku noć vidi sebe
od
suhoga zlata.
Коментари
Постави коментар