A.K. Voronski - IZ USPOMENA O JESENJINU

U jesen 1923. godine u redakcijsku sobu "Crvene ledine" ("Krasnaja nov") uđe suvonjav, vitak, malo viši od srednjeg rasta čovjek od 26-27 godina. Na njemu je bilo sasvim novo sivo odijelo od finog engleskog štofa, koje mu je veoma lijepo pristajalo. Sijala se postava gornjeg kaputa prebačenog preko ruke. Došavši, polako se obazreo, stavio u ugao palicu sa kuglom od slonovače i skidajući rukavice reče tihim prigušenim glasom:

- Sergej Jesenjin. Došao sam da se upoznamo. 

U to vrijeme se tek nazirao ekonomski i kulturni uspon. Svijet još nije stigao da se kako valja opere i obuče. Pjesnici i umjetnici živjeli su sasvim bijedno, kao što, uostalom, žive i sada, i zato je Jesenjinova spoljašnost izgledala neobično i čudno. I još tada je padalo u oči: njegovo pravilno lice mekog ovala, prosto i mirno, osvjetljavale su spokojne ali odlučne plave oči, a kosa je i nehotice nagonila da se sjetimo naših polja, slame i raži. 

Jesenjin je pričao da se nedavno vratio iz inostranstva, da je boravio u Berlinu, Parizu i preko okeana; ali kad sam počeo da ispitujem šta je tamo vidio i kakve ima utiske - uskoro sam se uvjerio da on neće da ih saopšti. Na pitanja je odgovarao jednom, dvije riječi i nekako bez volje. U inostanstvu mu se nije sviđelo; u Parizu, u restoranu, istukli su ga ruski bjelogardejci pa je tako izgubio cilindar i rukavice; u Berlinu su bili skandali, u Americi takođe. Da, pio je od dosade i skoro ništa nije pisao, nije bio raspoložen. Kad sam se s njim kasnije često sretao, uzalud sam pokušavao da saznam misli i osjećanja izazvana boravkom u inostranstvu: ništa više od onog što sam čuo od njega prvog dana našeg poznanstva nije mi kazao. Mislim da je to bilo zbog pjesnikove zakopčanosti.

Tada sam upamtio i njegov osmijeh. On se svaki čas osmjehivao. Osmijeh mu je bio mek, "mjesečarski". 

Izgledao je uljudan, smjeran, spokojan, razuman, duševan i tih. Govorio je malo, više slušao i nije protivrječio. Nijesam primijetio kod njega nikakve poze, ali u njegovoj pojavi je gorelo nešto što zadobija i potčinjava, osvajačko i pokorno, što pristaje i opire se, nešto meko i čvrsto.

Kad se opraštao rekao je:
- Sarađivaćemo i družiti se. Ali imajte na umu: ja znam da ste komunist. I ja sam za sovjetsku vlast, ali ja volim Rusiju. Ja na svoj način. Neću dozvoliti da mi se stavi pseća korpa i uz tuđu sviralu neću da igram. To neće biti. 

Kazao je to s osmijehom, pola u šali, pola ozbiljno. 

Još od prvog poznanstva ostalo je čuđenje: o pijanim izgredima i skandalima Jesenjinovim već i tada se govorilo mnogo. A izgledalo je neshvatljivo i skoro nemogućno kako je mogao ne samo da pravi ispade i skandale, nego i da kaže neku neljubaznu riječ ovaj učtiv, skroman i skoro stidljiv čovjek.

Dvije neđelje kasnije učestvovao sam na jednoj književnoj priredbi đe se pojavio i Jesenjin. Došao je s družinom mladih pjesnika i slučajnih saputnika. Bio je pijan, izazivao je, svađao se, kreveljio se, vrijeđao, poslije kratkog vremena se s nekim i potukao. Veče je bilo prekinuto. Neki su pokušavali da uklone Jesenjina, ali bez uspjeha. Tada neko predloži da ga nagovore da čita svoje pjesme. Jesenjin odmah pristade, pope se na stolicu i poče da recituje Kafansku Moskvu. Recitovao je napamet, klateći se, promuklim i hrapavim od pijanstva glasom. Ali bilo je to majstorsko recitovanje. Jesenjin je bio jedan od najboljih ruskih recitatora. Govorio je iz dna duše, bol mu je izvirao iz srca, umio je da izdvoji i istakne ono što je želio da naglasi i držao slušaoce u napetoj pažnji. Na toj večeri je najviše iznenađivalo što uprkos svom pijanom stanju on nije ništa zaboravio, niti se smeo, niti zapeo. Pamćenje ga ni jednom nije izdalo. I kasnijih godina ne jednom prilikom sam se uvjerio da je mogao govoriti stihove u sasvim pijanom stanju, bez zapinjanja i zastajkivanja.
Kad završi recitovanje, Jesenjin opet poče da larma.
Pio je još dva dana. Za to vrijeme bila je dodata uz ranije još jedna prijava u miliciji.

Najomiljeniji prozni pisac bio mu je Gogolj. Stavio ga je iznad svih, čak iznad Tolstoja. Spazivši jednom prilikom u mojim rukama "Mrtve duše", upita:
- Hoćete da vam izgovorim odlomak koji mi se kod Gogolja najviše dopada? - i izrecituje napamet početak šeste glave iz prvog toma.
Da podsjetim na to mjesto, u skraćenom obliku:
"Prije, davno, u vrijeme moje mladosti, u vrijeme moga djetinjstva koje je prohujalo u nepovrat, radovao sam se kad sam prvi put prilazio nepoznatom mjestu: svejedno, bilo to seoce, bila siromašna palanka, bilo veće selo ili varošica - moj djetinji radoznali pogled nalazio je u njemu mnogo zanimljivih stvari. Svaka zgrada, sve što je imalo na sebi pečat kakve god vidljive osobenosti - sve me je to privlačilo i začuđavalo...
...Sad ravnodušno prilazim svakom nepoznatom selu i ravnodušno posmatram kako banalno izgleda; ništa ne miluje moje hladne oči, nije mi smiješno, i ono što bi ranijih godina izazivalo živ izraz na licu, smijeh i neprekidan govor - sad promakne pored mene i nepomična usta ćute nemarno. O, mladosti moja! O, moja naivnosti!..."

Ove Gogoljeve riječi, mislim, mogle bi da posluže kao najbolji moto za sve što je Jesenjin napisao.

O tehnici u poeziji Jesenjin je posljednjih godina govorio neprijateljski i sa osudom.
- Poznate su nam sve te majstorije. Oni misle da ne znamo sve te formalne metode i dovijanja. Razumijemo se u to ne manje od njih i u svoje vrijeme smo sve to prilično prostudirali. Treba pisati što je moguće jednostavnije. A to je teže.

Njegovo "jednostavno" majstorstvo bilo je visoko. Na prvi pogled Jesenjinov pjesnički jezik nije raznovrstan, ali pogledajte šta on radi u svojim pjesmama, s vrtom, brezom i cremušom - oni mu uvijek drukčije izgledaju i uvijek su naši, bliski. Čak i obično, šablonsko, kod njega se osvježavalo pod navalom osjećanja i dirljive iskrenosti.

Ponekad je govorio povodom svojih ispada u inostranstvu: „Pa dobro, larmao sam, ali lijepo larmao, za rusku revoluciju“. I ponavljao je priču o tome kako je u Berlinu na književnoj večeri bijelih pisaca tražio da se pjeva Internacionala, a u Parizu počeo da se podsmijeva vrangelovcima i denikincima koji su u civilu postali kafanski kelneri. I tamo i ođe su ga tukli.

Jesenjin je bio dalekovid i pametan. Umio je da shvati najvažnije, umio je da uopštava i izvodi zaključke. Bio je uman i vidio mnogo dalje od drugih pjesnika svojih vršnjaka. 

O našem „mužiku“ ponekad je govorio pomalo u aluzijama: nije to tako prosto, drugovi komunisti, sa seljakom ćete imati dosta muke, između vas i njega nije baš sve u redu. Kad se vratio iz rodnog sela jadao se da grad pljačka selo: cijela ljetina ide na plaćanje poreza, kupovinu čizama i nekoliko aršina tekstila. Ne postupaju sa seljacima kako treba ni lokalne vlasti. Spremao se da ide M. I. Kalinjinu (sovjetski državnik, tada predsjednik Izvršnog vijeća SSSR) da traži zaštitu. Ali glavni utisak je bio drugi: poslije tog putovanja Jesenjin je izvjesno vrijema išao nekako snužden, kao da je nešto izgubio u rodnom kraju.
- Sve je novo, neobično. Sve je vrlo čudno.
Uostalom, o tome je najbolje ispričao sam pjesnik u svojim stihovima.

Dvije posljednje godine Jesenjin se stalno spremao da otputuje na selo i da poživi tamo uredno. Znao je da je bolestan i, rekao bih, ozbiljno se bojao svoje bolesti. Čeznuo je za jednostavnim, običnim životom, za prostim stvarima i neposrednim odnosima s ljudima. Lijepo bi bilo zabaviti se nečim svakidašnjim, običnim, konkretno osjetiti stvarni život, da tu bude vrt, lipe, razgovor o kosidbi, o žetvi, da bude veče tiho i blago. Ili otputovati nekud, recimo u Lenjingrad, otpočeti novi život, redovno raditi, izdavati časopis ili napisati roman, povijest, sjedjeti kod kuće i s vremena na vrijeme se viđati s prijateljima. Nosio se mišlju da napiše povijest od osam do deset štampanih tabaka. Tema – ulična đeca, beskućnici, dječaci-huligani. Jednom mi pokaza nekoliko listova te povijesti; bilo je, istina, svega dvije-tri strane, ali kroz izvjesno vrijeme Jesenjin je priznao da mu se ne piše, „ne ide“. Književnik Nikitin reče mi u razgovoru. „Serjoža je u posljednje vrijeme živio zatvorenih očiju, zažmurivši pijančio i pravio izgrede“. To je veoma tačno i dobro pogođeno.

Oboriti glavu od tuge
S očima mutnim od vina.
Bar za tren se okrenut’ drugom,
Ne znat’ što nosi sudbina.

To „drugo“ bilo je jednostavno, intimno, lično, a oko njega je sve bilo složeno, zamršeno, kolektivno i daleko. Kad su ga nagovarali da se ozbiljno pobrine za liječenje, svojim uobičajenim osmijehom se izgovarao da treba spremiti sabrana djela, a poslije toga će se temeljno latiti liječenja.

O samoubistvu nikad nije vodio razgovor sa mnom. Vjerovao sam da je Jesenjinu ostalo malo života, ali nikad nijesam pretpostavljao da može dići ruku na sebe; on je veoma volio život. Ali još jednom treba naglasiti da je Jesenjin bio vrlo zatvoren.

Bojao se samoće. I još nešto: pričaju – i to je provjereno – da se u hotelu „Angleter“ pred smrt bojao da ostane sam u sobi. Uveče i noću, prije nego što se povuče u svoju sobu, dugo je sjedieo sam u holu.

U čemu je tajna uspjeha i čari njegovih pjesama? Jer one govore o propasti, o sudbonosnom, o kafanskom, o onome što odlazi – o usamljenom pjesniku koji se u Sovjetskoj Rusiji osjećao kao tuđinac i stranac?

Jesenjinove pjesme su u velikoj mjeri biografske. Živa ljudska ličnost pjesnikova potpuno se ogleda u njima. Upoređujući pjesnikovu ličnost, kako se ona ocrtava kroz rječničko tkivo njegovih djela, sa stvarnim Jesenjinom, likovi se podudaraju, doživljava se jedno te isto osnovno raspoloženje i postaje jasno u čemu je snaga njegove poezije. U Jesenjinovim pjesmama je dirala ljubav prema svemu ovozemaljskom, prema onom što zaboravljamo, što odmiče od nas u larmi, u žurbi, u gradskoj vrevi, čega nema na asfaltu i betonu. Nije uzalud pjesnik tako dirljivo pisao o životinjama i tako ih lijepo osjećao:

Srećan sam što ljubio sam žene,
Cvet i travu gazio kroz dol.
Životinja bratski svet zbog mene
Što nikada ne oseti bol.

I nije omaška što je svoje pjesme jednom prilikom nazvao „pjesmama životinjskih prava“.

U našem gvozdenom dobu ima nečeg iskrivljenog, jednostranog, pretećeg, tamnog i zlokobnog. I zato biva ovako: mi, đeca grada i svoga vijeka, kao ptice, s vremena na vrijeme žudimo da napuštimo „krivudave ulice“, da ne čujemo metalnu tutnjavu tramvaja, tražimo da se zavučemo što dublje u zabitna mjesta, u tišinu naših polja, njiva, livada i šuma. A u Jesenjinovim pjesmama livade, polja i njive pojavljuju se u svemu svom „divljem i prostom ruhu“, u primamljivoj i čarobnoj ljepoti, i mi razumijemo i primamo pjesnikovu tugu.

Ali u današnjoj civilizaciji najviše zabrinjava to što ona mjesto neposrednih ljudskih odnosa podmeće fetišizam stvari i ideologije, ljubav prema stvarima i utvarama. Služenje stvarima i idejama zaklanja prisno opštenje među ljudima. A čovjek – takvi su mu instinkti – želi da se uhvati ne za maštu ili viziju, ne za stvari ili stih, nego prije svega za živog konkretnog sabrata, da ga osjeti, da mu pomogne i za njega da radi.

Jesenjin s njegovim vidicima, koji su se još od mladosti ograničili ličnom sredinom sela – s njegovim intimnim lirizmom u novim uslovima, morao je naročito oštro osjetiti tugu za tom prisnom vezom i bliskošću čovjeka s čovjekom. Potrebno mu je bilo da radi, stvara, da bi se očito viđelo – evo, ovo je nužno živim, stvarnim ljudima; i od njih su njegov instinkt, njegova prošlost zahtijevali isto. Bilo mu je potrebno da se brine o živima, a oni da se brinu o njemu. Savremeni grad koji je Jesenjin poznavao nije mu to davao niti mogao dati. On se skrhao. U pjesmama i poemama, u životu i sudbini, i u smrti pjesnikovoj, u njegovom liku, pjesničkom i životnom, ima nečeg nježnog i krhkog, istančanog i dirljivog, fatalnog i milog, kao u njegovom ždrebetu s riđom grivom – upozorenje i opomena na tamno i zlokobno u jednostranoj gradskoj civilizaciji današnjice. I to ga zbližava sa mnogima koji su tuđi nestašnim kafanskim raspoloženjima pjesnikovim. Zato nam je njegov lik drag, i zato će ovaj lik dugo živjeti.

Smrt svakog čovjeka se doživljava na svoj način. Jesenjinova smrt budi veliko osjećanje koje može izazvati mati, sestra, brat, i o kojem je rečeno: „U Rami se čuo glas: Rahila plače za svojom đecom i ne može da se utješi, jer joj nema utjehe“.

U Rami ruskoj njega su ispratili kao svoje dijete, rođeno i voljeno.