Zvonimir Golob – PISMO

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost

veća nego što mogu podnijeti, ponekad,

i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš,

i kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana

od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:

najprije ti čitava i meni okrenuta licem

na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,

dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno

da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena,

grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha

poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera

koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči

jer ti se stidiš i poželim da te čuvam

kad padne veče, daleko od stvari

koje te bez mene poznaju.

Na satu kazaljka pokriva jedna drugu

i ptica na tvome prozoru

ne uzima više zrno

iz nepoznate ruke.

Ugasi svjetlo, u tami

ne mogu te odvojiti

od sebe sama.