Ja volim svoga bića polutminu
što daje mojim čulima dubinu;
u njoj se, kao iz pisama starih,
moj život jednom već proživljen žari,
u preboljenu odmaknut daljinu.
u njoj se, kao iz pisama starih,
moj život jednom već proživljen žari,
u preboljenu odmaknut daljinu.
Iz nje se toči u mene saznanje
da imam dosta prostora pred sobom
za drugoga života večno tkanje.
da imam dosta prostora pred sobom
za drugoga života večno tkanje.
I katkad sam k’o drvo, čije granje
šumi negdašnjem dečaku nad grobom
i čiji koren prostirku mu plete –
drvo što onaj ispunjava san
koji je dečak u daleki dan
izgubio u pesmi punoj sete.
šumi negdašnjem dečaku nad grobom
i čiji koren prostirku mu plete –
drvo što onaj ispunjava san
koji je dečak u daleki dan
izgubio u pesmi punoj sete.
ОдговориИзбришиAjooj, što si me sad podsetio... Davno nekad, u srednjoj školi sam pisala pismeni zadatak na temu
"Ja volim svoga bića polutminu
što daje mojim čulima dubinu"
Bilo je par tema, ja sam jedina izabrala ovu. Jesam dobila peticu, sećam se... Takođe se i sećam komentara profesorke: lepo to sve zvuči kod tebe, jedino ne znam šta si to tačno htela da kažeš...
A šta si tačno htjela da kažeš? :)
ИзбришиZaista se ne sećam šta sam pisala, komentar njen je bio upečatljiviji...
ИзбришиSad mi nešto pade na pamet - ma jesi li na ovaj komentar mislio tamo, na drugom blogu? A ja pokušala da se setim nečeg od ranije, haha...
Jeste, to je taj komentar o profesorici :) :)
Избриши