I
Jedino
si koje nismo izmislili!
Nad
svom igrom duha sama stojiš smelo!
Stvarnija
od same stvarnosti; u sili
Svoje
negacije, biće i načelo.
Opšta,
sveobimna; i suton i zora,
Ti
si u svemiru jedino čeg ima!
Ti
si i Da i Ne; a u tajni mora
Na
vrhu si svetlost, mrak u ponorima.
I
kao po vetru lako perje ptičje,
U
tebi se kreću svetovi i bića:
Život
nije drugo do tvoje naličje,
Tvoja
druga bitnost sav trijumf razvića.
II
Do
poslednjeg od svih tvojih obručeva
Svi
plašljivi znaci bivanja i smera,
Sve
je tvoja igra! Svud očajno peva
Puk
sirenâ tvojih u praznini sfera.
Ti
si u dnu moćne klice koja klija,
Pojam
i rešenje; ti držiš u ruci,
Kô
što ponor drži brodove u luci,
Sav
svet bezgraničnih sunaca što sija.
Ti
si povod i cilj; i stravična majka
Svih
mračnih kontrasta i svih priviđenja:
Jedina
istina i jedina bajka;
Zbir
sviju simvola, igra sviju htenja.
III
Ti
si odricanje Boga koji ima
Svoj
izvor u pravdi; i božanstva čija
Suština
je milost; svojim zakonima
Poričeš
da ima cilj i harmonija.
Jer
pravda i milost, sav su pojam Boga:
Gde
je cilj van dobra? Gde je harmonija,
Osim
u ljubavi? I znak večitoga,
Ako
ne u sreći svemira? — Svud zija
Tvoj
ponor i zločin; svud su tvoji puti
Besmisla
i straha; samu, uzvišenu
Nad
svačim, duh ljudski samo tebe sluti:
Majku
koja rađa i svetlost i senu.
IV
No
pred ravnodušni svemir što ga koči
Mir
tvojih načela, stane bol čoveka
Usamljen
pred svačim!... I zbunjene oči
Na
tamnoj matici tvojih nemih reka.
Stoji
ljudsko srce, ta očajna mera
Stvari
u kosmosu. Kraj je svih dilema,
Konac
svih pitanja i sudba svih vera:
Jesi
li ti samo ili tebe nema.
I
dok je sve mračna bezuvetnost stegla,
Ima
jedno mesto gde je prsla uza:
To
je gorki prostor u koji je legla
Ta
naša samotna i iskonska suza.
Коментари
Постави коментар