Dobriša Cesarić - PJESMA O TIŠINI

Ona se uvijek javi kad zanoća.

U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.

Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,

Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,

Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.