Šta?
Ti da mi govoriš o ljubavi?
Šta
je tvoja ljubav, reci!
Nešto
što mudro skri se,
fascikl
gde stoje fascikli,
uz
govore, sastanke, spise,
u
red na koji smo svikli.
Ljubavi
takvoj se čudim.
U
dosadnim naočarima, gruba,
zar
to treba ljubav da bude?
Zar
ti uopšte znaš šta je ljubav?
To
znači menjati se svakodnevno
u
jasiku drhtavoga granja,
u
jasiku koja sva treperi
od
radosti i od jecanja
i
okreće listiće mlade
i
kad povetarac ne tiče granu
čas
na beznadežnosti stranu,
a
čas na stranu nade.
To
znači imati u grudima orla
stešnjenog
kao u krletki,
orla
koji krilima maše
i
hteo bi da leti, da leti
pa
čovek krilima tučen iznutra
i
u sebi samom gadan
projuri
kroz život kao divni
i
moćni uragan.
Ah,
šta ti znaš o tome.
Ti
pečat staviš na svaki svoj čin,
u
red ga dobrih uvrstiš navika,
Ti
tačni! Tačno i koračaš ti,
iz
straha, ako skreneš,
da
ne zađeš mimo pločnika.
I
dišeš propisno da ne bi
gorki
miris jasmina
zapahnuo
pluća tebi malim gutljajem čežnje više.
I
živiš propisno. Pa život
ide
tečno, lako
i
ne osećaš više
da
ti je dušu strujom tako.
Odlazim.
Brani
se ako hoćeš.
Tuži
se da porodica gine.
Znam,
podigao si me
iz
senke u svoje visine.
Znam,
tvoja važnost
dotiče
zvezda zlato,
ti
Veliki, ti Mudri.
Ali
znam i to
da
su te zvezde bile od hartije
tvojih
molbi, intriga i akata.
Govorio
si: Novi moral
Radno
oduševljenje!
I
išao Prvoga maja
i
mahao rukama
i
bilo je to kao vetrenjača
kada
u tužno dosadnom psalmu,
tačno
po propisima vetra,
okreće
ramena bez kraja.
Da.
Bio si drvena vetrenjača.
Svaki
put kada sam sa zebnjom žene
želela
da čujem tvoj ljudski glas,
čula
sam samo škripu ramena.
Кloparanje
gordih, glupih ramena.
Plačeš?
Zašto?
Za
čime bi žalio?
Odlazim,
ali vetar traje!
Okreći
se, okreći srećno dalje!
Коментари
Постави коментар