Za mene i tebe, dragi Zlatko
Za života urezah u svoj kamen ovo bilje i zvezde bez noći.
Ko može da izgazi moj vrt.
Usekoh i ptice u kamen zvezdovit. Pogiboh od ptica.
Ko u snu spava taj ne sanja. Padoh.
Zemlja pade na mene. Padosmo jedno na drugo pomireni.
Brate, pozajmljujem ti ime; ono mi više ne treba.
Ubi me prejaka reč.
Za života urezah u svoj kamen ovo bilje i zvezde bez noći.
Ko može da izgazi moj vrt.
Usekoh i ptice u kamen zvezdovit. Pogiboh od ptica.
Ko u snu spava taj ne sanja. Padoh.
Zemlja pade na mene. Padosmo jedno na drugo pomireni.
Brate, pozajmljujem ti ime; ono mi više ne treba.
Ubi me prejaka reč.
p.s. pjesma je, u privatnom pismu, poslata hrvatskom pjesniku
Zlatku Tomčiću, koji je kao cjelinu objavio poslije Miljkovićeve smrti,
smatrajući da ona više ne treba da bude privatna, da treba da bude dostupna
javnosti, jer je Miljković u svojoj zbirci kao pjesmu Epitaf objavio samo
poslednji stih: Ubi me prejaka reč.
ОдговориИзбришиZa "Ubi me prejaka reč. " su svi, iole pismeni, čuli.
Ali ovo "Ko u snu spava taj ne sanja." me oduševilo!
Da, to, a i sam početak je "ubitačan". Mada, sva je takva... :)
Избриши