Ratko Vujošević - OREVUAR MONTENEGRO

I nebo mrkim vjetrom obavito,

I gore što su svoje otpjevale,
Putuje sunce samo sebe sito,
U meni su se munje pohvatale,
Daleke duše legle pod kopito

Oči, što su se nožu obećale,
I grudi nebu kad ljosnu s vješala,
Za mnom su otrovne slobode ostale
Šta zna sem da gine Crna Gora mala,
Glađu su mi riječi zasjale

Glava i šaka k nebu podignute
Prostorom mračnim još se sijeku boje,
Oko mog srca mač krvnički luta,
Mrtvi i živi teže da se spoje
U velikoj muci nasred moga puta

Crna slobodo, crno junaštvo i časti
Svaki je grm raka dva vojnika,
Tu se bije bitka do propasti,
Mrite Crnogorci, bez pomena i cika,
Iz svakog će čela po kamen izrasti!

II

Strašnu svijeću dade istorija,
Grije ljubav smrću nadahnuta,
Mjesto sunca sija pogibija,
Krv moja bez reda prosuta,
Strašnu svijeću dade istorija

Montenegro, tvoj niko nije umro kao čovjek,
Niti imao spokoja duševna,
Montenegro, i bog nek je proklet,
Još mi igra nož u vrhu zjena.
Montenegro, tvoj niko nije ni živio kao čovjek

Grana granu, rana ranu veže,
Nit daleka, nit buduću krene,
O, ognjište, što iskru ispreže,
O, daleko neko pokoljenje

To nije svijeća već je luča mrtvih,
Njivim u srcu grobove kao ljude,
A na duši su malje od kolaca,
Gladi, Mržnje, Osvete i Studen,
To nije svijeća već je luča mrtvaca

III

I kako u srcu da tri srca smire,
Ljubav, mržnju, i san da ne žive,
Već možda služim sjenki crne snage,
Pomozite mi noći rosne, blage,
Pomozite mi noći rosne, blage

Ovo biće je polu kamen, polu čovjek,
I dijelimo se i rušimo se oba,
Ja što hoću da niknem iz groba,
No, biće je ovo polu kamen, polu čovjek

Toliko mrtvih leži u zabludi,
Sa glavom što jetko sagorijeva,
Montenegro, usred tvojih grudi
Jedno srce prska a drugo zrijeva
S glavom što jetko sagorijeva

Na zaokretu,
Na putu ka nadi,
Tvoja zvijezda sija i ubija,
I kako u srcu da tri srca smire,
Ljubav, mržnja, i san da ne žive

IV

0 buduće vrijeme da li si mi tuđe,
Vjerna tama vjernom srcu osta,
Ja čekam da sunce u krv uđe
I otiče kao rijeka prosta
O buduće vrijeme da li si mi tuđe

Kamen se potuca kao čovjek
Na mome putu to je strašni znamen
Montenegro, crna pjesmo dovijek,
Pada čovjek zgažen kao kamen,
Polu kamen, polu čovjek,

Glava i šaka k nebu podignute
Prostorom zračnim sijevaju boje,
Oko moga srca otrovi se mute,
Montenegro, tragičejska goro,
Zvijezdo u crnoj noći udahnuta

Koje oko noža sunce svio,
Na razboj ištu dom zdomio,
Neka ljubav u krv uđe,
Montenegro, lučo, istorijo
Montenegro, lučo, istorijo

V

Orevuar Montenegro
U meni su se munje pohvatale,
Sablje što su sjekuć zarđale,
Orevuar Montenegro

Hajko za mojim grobom preko svijeta,
najcrnja pjesmo i jamo u duši,
Ljubavi i smrti ujedno ponijeta,
Strijelo u srcu i pošto se sruši,
Hajko za mojim grobom preko svijeta

Lučo čije doba više nije,
Plamena iskro u kam zamrznuta
Neka me mrkli vjetar obavije
Oko mog čela trošno vrijeme luta
Lučo, čije doba grije

Orevuar Montenegro Velika
pjesmo bačena u stijene,
Jedina noći, noći bez zamjene,
Orevuar Montenegro