SERGEJ JESENJIN, POSLJEDNJI PJESNIK SELA

Jesenjinov izlet na Kavkaz 1920.godine obogatio je njegovu liriku jednom od poznatih pjesama. Ona je uzbudljiv dokaz o tome kako su pjesnikove zagledanosti u svijet oko sebe izazivale neočekivane, za njega šokantne senzacije.

Kroz prozor vagona-salona, dok je voz huktao stepama Kubana, vidio je dramu: "Putovali smo od Tihorecke prema Pjatigorsku; odjednom čujemo povike, provirimo kroz prozor i šta vidimo? Za lokomotivom juri iz sve snage maleno ždrebe. Tako juri da nam je namah postalo jasno da je zbog nečeg naumilo da je prestigne. Jurilo je tako veoma dugo, ali je pred kraj počelo da posustaje, i na nekoj stanici su ga uhvatili. Epizoda za nekog beznačajna, ali meni govori veoma mnogo. Čelični konj pobijedio je konja živog. I to maleno ždrebe bilo je za mene očigledna slika umirućeg dragoga sela..."

Da li ste videli
kako stepom juri -
jezerskim maglama uvijen skroz,
hukteć nozdrvom gvozdenom suri
na čeličnim nogama voz.

A za njime
kroz visoke trave,
kao svečanih trka na dan,
vite noge dižući do glave
skače ždrebac žutogrivi, vran.

Dragi, dragi, smešna ludo kriva,
našto, našto trka bezgranična?
Zar ti ne znaš da je konja živa
Pobedila konjica čelična?

Ne znaš da ti u poljane travne
o n o vreme ne vrati trk glupi,
kad je za dve lepotice slavne
znao konja Pečenjeg da kupi.

Sudba drukče na tržištu besa
našu igru ludačku zasniva,
tovarima konjske kože, mesa,
kupuje se sad lokomotiva.

(Pečenjeg - pripadnik nomadsko naroda turskog porijekla iz IXv.)

Ipak, ždrebence iz stepe je, barem u poeziji, pobijedilo. Odmah pošto je pjesma objavljena, mnogi mladi pjesnici i ljubitelji poezije recitovali su stihove o konjiću koji je, ispred seljačke Rusije, galopirao protiv likomotive, simbola nove ere. I u novinama su počeli da ih citiraju, a Jesenjinu su pripisali da je "pjesnik sela koje odlazi". A on je među prvima "dušom osjetio" znakove preloma u životu seljačke Rusije poslije Oktobra, kada je selo trpjelo ogromne promjene: seoski tradicionalni način života, kultura, običaji, neminovno su morali da ustuknu pred nezadrživim "čeličnim gostom". Jesenjin je postao posljednji pjesnik sela i prvi pjesnik borbe protiv agresivnog nastupa "gvozdenobetonske" industrijske kulture i nemilosrdnog uništavanja prirode.

Ljuba Vukmanović – Tragom Jesenjina