“Kažu da je Jesenjinu najviše značila majka Tatjana
Fjodorovna: kad mu je bilo najteže, vraćao se njoj – i mislima, i stihom, a
uvijek srcem. Sestra Šura je pisala u svojim uspomenama: njihova majka je bila
nepismena, čitav život je provela u selu, ali je divno razumjela i duboko
osjećala pjesme svoga sina. Kad je dolazio u selo, Sergej joj je rado čitao
nove pjesme, a s njegovim zbirkama u ruci sestre Kaća i Šura provodile su
večeri. Zagledana u sina i kćeri široko otvorenih očiju, smireno je slušala
nove stihove i tako ih pamtila, učila napamet. Njih tri su i pjevale njegove
pjesme, „komponujući“ kako su umjele, najčešće prema melodijama na stihove
Puškina i Ljermontova”.
I ne uči da se moli. Brajko,
K starom nema povratka, pa kraj.
Ti jedina radost si mi, majko,
I jedini neizrečni sjaj.
Zaboravi ti na svoju zebnju,
I ne tuži za mnom svaki dan.
Ne izlazi na drum ko u šetnju,
Uvijena u stari kaftan.
(Ljuba Vukmanović – Tragom Jesenjina)
PISMO MAJCI
Jesi l’ živa, ti, starice draga?
Živ sam i ja. I pozdrav ti šaljem!
Nek večernja ona svetlost blaga
Dom tvoj kupa neviđenim sjajem.
Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da često izlaziš do puta
S iznošenim starinskim kaputom.
Da ti stalno, u sutonu mekom,
Ista slika puni stravom tamu:
U kafanskoj tuči kao neko
Zario mi ispod srca kamu.
Nemoj više biti brižna lica!
Samo tlapnjom strašno mučiš sebe.
Nisam tako teška pijanica,
Da bih umro ne videvši tebe.
Kao nekad, nežan sam i sada,
Živim samo jedno sanjajući,
Da se opet iz ovoga jada
Što pre vratim našoj trošnoj kući.
Vratiću se kad nam bašta granje
U proleće belo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budiš ko pre osam leta.
O, ne budi odsanjani žamor,
Ne oživljuj što je htela duša –
Odveć rani gubitak i zamor
U životu moradoh da kušam.
I ne uči da se molim. Neću!
Minulo mi prošli dani skriše.
Samo ti mi, majko, nosiš sreću,
Kao ti mi ne sja niko više.
Zato nemoj biti zabrinuta,
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi prečesto do puta
S iznošenim, starinskim kaputom.
PISMO MAJCI
Jesi l’ živa, ti, starice draga?
Živ sam i ja. I pozdrav ti šaljem!
Nek večernja ona svetlost blaga
Dom tvoj kupa neviđenim sjajem.
Javljaju mi da si zabrinuta,
Da te za mnom tuga stegla ljuto,
I da često izlaziš do puta
S iznošenim starinskim kaputom.
Da ti stalno, u sutonu mekom,
Ista slika puni stravom tamu:
U kafanskoj tuči kao neko
Zario mi ispod srca kamu.
Nemoj više biti brižna lica!
Samo tlapnjom strašno mučiš sebe.
Nisam tako teška pijanica,
Da bih umro ne videvši tebe.
Kao nekad, nežan sam i sada,
Živim samo jedno sanjajući,
Da se opet iz ovoga jada
Što pre vratim našoj trošnoj kući.
Vratiću se kad nam bašta granje
U proleće belo isprepleta.
Ali nemoj opet u svitanje
Da me budiš ko pre osam leta.
O, ne budi odsanjani žamor,
Ne oživljuj što je htela duša –
Odveć rani gubitak i zamor
U životu moradoh da kušam.
I ne uči da se molim. Neću!
Minulo mi prošli dani skriše.
Samo ti mi, majko, nosiš sreću,
Kao ti mi ne sja niko više.
Zato nemoj biti zabrinuta,
I ne tuguj za mnom tako ljuto.
Ne izlazi prečesto do puta
S iznošenim, starinskim kaputom.
i drugačiji prevod
Još si živa, ti starice moja?
Živ sam i ja. Pozdravljam te, znaj!
Nek se zari kolibica tvoja
I nad njome neizrečni sjaj.
Meni pišu, da tajeći zebnju
Brižna tužiš za mnom svaki dan,
Da izlaziš na drum ko u šetnju,
Uvijena u stari kaftan.
Da u plavom sutonu te muči
Često ista i slika i kut -
Tobož da me u kafanskoj tuči
Udario nož sred srca ljut.
Ništa, majko! Smiri se iz tija,
To je grozno bunilo, jad nem,
Nisam tako očajna bekrija
Da ne vidim tebe, a da mrem.
Kao nekad, ja sam i sad nežan
I jedino sanjam sve o tom
Da me prođe jad, crn, neizbežan,
I da što pre dođem domu svom.
Vratiću se kad olista granje
Naše bašte, kada bukne sve.
Ne budi me ti tad u razdanje
Ko no osam leta što si pre.
O, ne budi odsanjani šumor,
Ne uzbuđuj to što se ne zbi, -
Odveć rani gubitak i umor
Pruži meni život što ne bdi.
Živ sam i ja. Pozdravljam te, znaj!
Nek se zari kolibica tvoja
I nad njome neizrečni sjaj.
Meni pišu, da tajeći zebnju
Brižna tužiš za mnom svaki dan,
Da izlaziš na drum ko u šetnju,
Uvijena u stari kaftan.
Da u plavom sutonu te muči
Često ista i slika i kut -
Tobož da me u kafanskoj tuči
Udario nož sred srca ljut.
Ništa, majko! Smiri se iz tija,
To je grozno bunilo, jad nem,
Nisam tako očajna bekrija
Da ne vidim tebe, a da mrem.
Kao nekad, ja sam i sad nežan
I jedino sanjam sve o tom
Da me prođe jad, crn, neizbežan,
I da što pre dođem domu svom.
Vratiću se kad olista granje
Naše bašte, kada bukne sve.
Ne budi me ti tad u razdanje
Ko no osam leta što si pre.
O, ne budi odsanjani šumor,
Ne uzbuđuj to što se ne zbi, -
Odveć rani gubitak i umor
Pruži meni život što ne bdi.
I ne uči da se moli. Brajko,
K starom nema povratka, pa kraj.
Ti jedina radost si mi, majko,
I jedini neizrečni sjaj.
Zaboravi ti na svoju zebnju,
I ne tuži za mnom svaki dan.
Ne izlazi na drum ko u šetnju,
Uvijena u stari kaftan.
Коментари
Постави коментар