Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o keruši, Krava i Lisica. Kerušino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o keruši prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjinom u Berlinu, maja 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali. Maksim Gorki je zapisao:
PESMA O KERUŠI
Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.
Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.
A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domaćin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.
A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode ...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.
Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oci pseće,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.
„Zamolio sam ga da mi recituje pjesmu o keruši, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.
- Ako se nijeste umorili...
- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o keruši?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov ’Raj životinja’ ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati ’Pjesmu o keruši’. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.
- Ako se nijeste umorili...
- Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o keruši?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
- Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho, a na moje pitanje da li je čitao Klodelov ’Raj životinja’ ne odgovori, nego se uhvati za glavu objema rukama i poče recitovati ’Pjesmu o keruši’. Kad je izgovorio posljednje stihove - pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvezda u sneg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze. Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu polja, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.
(Ljuba Vukmanović - Tragom Jesenjina)
PESMA O KERUŠI
Jutros u košari, gde sja, šuška
Niz rogoza žućkastih i krutih,
Sedmoro je oštenila kučka,
Sedmoro je oštenila žutih.
Do u sumrak grlila ih nežno
I lizala niz dlaku što rudi,
I slivo se mlak sok neizbežno,
Iz tih toplih materinskih grudi.
A uveče, kad živina juri,
Da zauzme motke, il prut jak,
Izišo je tad domaćin tmuri,
I svu štenad potrpo u džak.
A ona je za tragom trčala,
Stizala ga, kao kad uhode ...
I dugo je, dugo je drhtala
Nezamrzla površina vode.
Pri povratku, vukuć se po tmini,
I ližući znoj s bedara lenih,
Mesec joj se nad izbom učini,
Kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
Zavijala bolno za svojima,
A mesec se kotrljao tanki,
I skrio se za hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il sreće,
Kad joj bace kamičak niz breg,
Pale su i njene oci pseće,
Kao zlatni sjaj zvezda, u sneg.
i drugačiji prevod
U svitanje, u pojati niskoj
Gde se zlati rogoza gomila,
Sedmoro je štenadi riđaste,
Sedmoro je kučka oštenila.
Ližući ih jezikom crvenim,
Milovala štenad sve do mraka,
I kopneo sneg je zagrejani
Ispod njenog toploga stomaka.
Kad je jato kokošaka lenih
Zadremalo na motki sedeći,
Pošao je seljak natmureni,
Svih sedmoro noseći u vreći.
Mučeći se da ima priđe malo,
Trčala je kroz nanose meke...
I dugo je, dugo je drhtalo
Nezamrzlo ogledalo reke.
Kad se natrag vukla po prtini,
Ližuć svoje telo oznojeno,
Mesec joj se nad kućom učini
Kao jedno riđe štene njeno.
Gledala je u visinu modru,
Žalosni se urlik dugo čuo,
Tanki mesec klizio po svodu
I u polja za breg utonuo.
Nemo, kao od milostinje bedne,
Kada kamen bace joj iz šale,
U sneg su se pseće oči njene
Kao zlatne zvezde skotrljale.
Gde se zlati rogoza gomila,
Sedmoro je štenadi riđaste,
Sedmoro je kučka oštenila.
Ližući ih jezikom crvenim,
Milovala štenad sve do mraka,
I kopneo sneg je zagrejani
Ispod njenog toploga stomaka.
Kad je jato kokošaka lenih
Zadremalo na motki sedeći,
Pošao je seljak natmureni,
Svih sedmoro noseći u vreći.
Mučeći se da ima priđe malo,
Trčala je kroz nanose meke...
I dugo je, dugo je drhtalo
Nezamrzlo ogledalo reke.
Kad se natrag vukla po prtini,
Ližuć svoje telo oznojeno,
Mesec joj se nad kućom učini
Kao jedno riđe štene njeno.
Gledala je u visinu modru,
Žalosni se urlik dugo čuo,
Tanki mesec klizio po svodu
I u polja za breg utonuo.
Nemo, kao od milostinje bedne,
Kada kamen bace joj iz šale,
U sneg su se pseće oči njene
Kao zlatne zvezde skotrljale.
Коментари
Постави коментар