I
nošeni vječno, u vječnoj noći,
bez
povratka gnani spram obala skritih,
zar
u moru ljetâ nećemo se moći
ni
dan usidriti?
O
jezero! Jedna godina tek ode,
a
pred mile vale koje bez nje gledam,
gdje
ona sjeđaše, na kamen kraj vode,
ja
sam evo sjedam.
I
onda si tako bučalo pod stijenom
i
razbijalo se o tvrde joj strane,
a
njoj vjetar prao tvojih vala pjenom
noge
milovane.
Jedno
veče - pamtiš? - plovismo u muku,
međ
vodom i nebom nigdje živa glasa,
jedino
se vesla čula kako tuku
u
skladu talasa.
Najednom,
glas neki, čudan, posve blago
s
čarobnih obala podigao jeku,
val
se primirio, a iz glasa dragog
čuh
riječi gdje teku:
"O
vrijeme, ne leti! Vi, trenuci sretni,
ne
hitajte tamo!
Pustite
da slasti naših dana cvjetnih
mirno
uživamo!
Koliko
nesretnih na zemlji vas moli:
za
njih brzo hajte;
njima
odnosite i dane i boli,
sretne
ne gledajte".
Još
koji trenutak zalud molim vruće,
vrijeme
ni da čuje.
Noći
zborim:"Lakše!" ali već svanuće
tamu
rastjeruje.
Ljubimo
se dakle! Ne gledajmo ništa!
Nek
nas radost primi!
Čovjek
nema luke, vrijeme pristaništa,
s
njim tečemo i mi.
O
zavidno vrijeme, zar će pjani sati,
kad
nas ljubav sretnim valovima hrani,
jednakom
brzinom od nas otjecati
k'o
nesretni dani?
Zar
od njih ni traga neće biti više?
Zar
zauvijek nesta tih satova sreće?
Vrijeme
što ih daje, vrijeme što ih briše,
zar
ih vratit neće?
Vječnosti,
prošlosti, vi, dubine tamne,
od
otetih dana što tamo činite?
Hoćete
l' nam vratit sve zanose plamne
što
nam ih grabite?
O
jezero! Stijene! Špilje! Šumo slijepa!
Vi
štono vas vrijeme obnavlja i štedi,
na
tu noć sačuvaj, o prirodo lijepa,
barem
spomen blijedi!
Bilo
u tišini tvojoj il' u buri,
jezero,
u sjaju okolice tvoje,
u
jelama crnim, u hridima surim,
što
nad tobom stoje.
Bilo
u lahoru koji šumeć brodi,
u
šumoru što ga žal žalu predaje,
u
srebrnoj zvijezdi što u tvojoj vodi
blijedim
sija sjajem.
Vjetar
što jauče, trska što šumori,
lagani
mirisi u zraku i dahu,
sve
što vidim, čujem, dišem, neka zbori:
"oni
se ljubljahu!"
Коментари
Постави коментар