Život prilazi obali,
Ko davni žitelj seoski,
Sećam se svega,
Što videh u kraju svom.
Pesme moje,
Ispričajte svojski
O životu mom.
Koliba seljačka.
Miris amova, ruvo,
Ikone stare,
Kandila tihi sjaj.
Kako je divno
Što sam sačuvao
Detinjske utiske do u beskraj.
Pod prozorima
Mećave - brdo kristalno.
Devet godina imam.
Minderluk, baka, "Marko"...
I baka je nešto
Pevala, stepsko, žalno,
Zevajuć pokatkad
I krsteć usta žarko.
Bila je mećava.
Pod oknom i stanom
Ko da su mrtvaci igrali sred jeke.
Tad je Imperija
Ratovala s Japanom,
I svi su nazirali
Krstove daleke.
Ja tad nisam znao
Rusiju poslova gadni',
Nisam znao otkud
I našto rat taj.
Rijazanska polja,
Gde su seljaci jadni
Kosili sejali - bili su moj kraj.
Pamtim samo to,
Da su seljaci kleli,
Psovali đavola, Boga
I cara, po sto puta.
U odgovor su im se
Smeškali vidici beli
I naša sočna zora,
Kao limun žuta.
Tad sam se prvi put
Sa ritmom sukobio.
Od bezbroj osećanja
Poče glava da buči.
I ja rekoh:
Kad je već svrab izbio,
Sva će duša u reči da se sruči.
Daleke godine,
Sad vas magla tuče.
I pamtim, s puno tuge
Reče mi deda mili:
"Zaludan poso...
No ako te vuče -
Piši o raži,
Al više o kobili".
Tad su se u svesti
Težeći k muzi, viti
Nizali snovi
U miru tajnom,ko tići,
Da ću i ja nekad
Čuven i bogat biti
I da će mi se spomenik
U Rijazanu dići...
U petnaestoj se
Zaljubih do ušiju
I slatko razmišljah
O tome, pred mrak,
Da ću s devojkom -
Najlepšom od sviju,
Čim poodrastem sklopiti brak.
***
Tekle su godine.
Godine menjaju lice -
Drukčija svetlost na nj pada i sja
Seosko sanjalo -
Sred prestonice najbolji pesnik postadoh ja.
Bolan od dosade
Spisateljske,bez stanka
Pođoh da skitam
Po svetu, kroz draž,
Bez vere u susret,
Bez muke rastanka,
Ubeđen da je ceo svet - laž.
I tada saznadoh
Šta je to Rusija.
I šta je slava saznadoh tad.
I zato u dušu
Uđe najstrašnija
Tuga, gorka ko pelen i jad.
Našto mi to što sam poeta!
Gle,
I bez mene je veliko smetlište.
Bolje da crknem
Samo...
Ne,
U Rijazanu spomenik ne diž'te.
Rusija... Carizam...
Tuga neizmerna...
Poniznost plemstva, apsolutizam.
Primi,
Onda, Moskvo drevna,
Najodvratniji banditizam.
Videćemo -
Ko će koga!
I tad se kroz pesme moje
Probile,
Sred sjajnog salonskog
Šljama toga -
Sve snage naše rijazanske kobile.
Ne sviđa vam se?
U pravu ste svi -
U Lorigan i ruže
Udrimo...
Al ovaj hleb
Što žderete vi -
Ta mi ga, ovaj...
Đubrimo...
Još su godine tekle.
A s njima i to prođe
Što reč nije u stanju
Da kaže, nit svlada:
Na smenu carizma
Veličanstveno dođe
I sjajna horda rada.
Umoran od skitnje
Po zemlji celoj,
Vrati se domu
Svome, s večera.
Zelenih vlasi
U suknji beloj
Stoji breza iznad jezera.
Eh, što je breza!
Divna... A grudi...
Takve grudi
Se u žena ne traže.
Spolja, zasuti suncem,
Ljudi,
Idu mi u susret
S kolima raži.
Nisu me poznali,
Prolaznik sam njima.
Al evo i bake
Gde nemo prolazi.
Neka čudna jeza
Leđa obuzima -
I niz njih silazi.
Je l' moguće ona?
Da l' me ne poznade?
Neka je, nek ide
Baka posustala...
Ona i bez mene
Ima mnoge jade -
Nisu zalud usta
Patnički upala.
S natučenom kapom
U večeri lepe,
Da ne bih video
Očiju tmuri',
Izlazim da gledam
pokošene stepe
I da slušam potok
Kako šumi, žuri...
Šta mogu?
Evo i mladost prođe!
Vreme je da se prihvatim
Za delo,
Da nemirna moja duša, takođe,
Zapeva već zrelo.
I nek me drukči taj život sela
Ispuni novom snagom,
I zapljuska,
Ko što me je nekad
Do slave dovela
Koliba rodna, ruska.
Sećam se svega,
Što videh u kraju svom.
Pesme moje,
Ispričajte svojski
O životu mom.
Koliba seljačka.
Miris amova, ruvo,
Ikone stare,
Kandila tihi sjaj.
Kako je divno
Što sam sačuvao
Detinjske utiske do u beskraj.
Pod prozorima
Mećave - brdo kristalno.
Devet godina imam.
Minderluk, baka, "Marko"...
I baka je nešto
Pevala, stepsko, žalno,
Zevajuć pokatkad
I krsteć usta žarko.
Bila je mećava.
Pod oknom i stanom
Ko da su mrtvaci igrali sred jeke.
Tad je Imperija
Ratovala s Japanom,
I svi su nazirali
Krstove daleke.
Ja tad nisam znao
Rusiju poslova gadni',
Nisam znao otkud
I našto rat taj.
Rijazanska polja,
Gde su seljaci jadni
Kosili sejali - bili su moj kraj.
Pamtim samo to,
Da su seljaci kleli,
Psovali đavola, Boga
I cara, po sto puta.
U odgovor su im se
Smeškali vidici beli
I naša sočna zora,
Kao limun žuta.
Tad sam se prvi put
Sa ritmom sukobio.
Od bezbroj osećanja
Poče glava da buči.
I ja rekoh:
Kad je već svrab izbio,
Sva će duša u reči da se sruči.
Daleke godine,
Sad vas magla tuče.
I pamtim, s puno tuge
Reče mi deda mili:
"Zaludan poso...
No ako te vuče -
Piši o raži,
Al više o kobili".
Tad su se u svesti
Težeći k muzi, viti
Nizali snovi
U miru tajnom,ko tići,
Da ću i ja nekad
Čuven i bogat biti
I da će mi se spomenik
U Rijazanu dići...
U petnaestoj se
Zaljubih do ušiju
I slatko razmišljah
O tome, pred mrak,
Da ću s devojkom -
Najlepšom od sviju,
Čim poodrastem sklopiti brak.
***
Tekle su godine.
Godine menjaju lice -
Drukčija svetlost na nj pada i sja
Seosko sanjalo -
Sred prestonice najbolji pesnik postadoh ja.
Bolan od dosade
Spisateljske,bez stanka
Pođoh da skitam
Po svetu, kroz draž,
Bez vere u susret,
Bez muke rastanka,
Ubeđen da je ceo svet - laž.
I tada saznadoh
Šta je to Rusija.
I šta je slava saznadoh tad.
I zato u dušu
Uđe najstrašnija
Tuga, gorka ko pelen i jad.
Našto mi to što sam poeta!
Gle,
I bez mene je veliko smetlište.
Bolje da crknem
Samo...
Ne,
U Rijazanu spomenik ne diž'te.
Rusija... Carizam...
Tuga neizmerna...
Poniznost plemstva, apsolutizam.
Primi,
Onda, Moskvo drevna,
Najodvratniji banditizam.
Videćemo -
Ko će koga!
I tad se kroz pesme moje
Probile,
Sred sjajnog salonskog
Šljama toga -
Sve snage naše rijazanske kobile.
Ne sviđa vam se?
U pravu ste svi -
U Lorigan i ruže
Udrimo...
Al ovaj hleb
Što žderete vi -
Ta mi ga, ovaj...
Đubrimo...
Još su godine tekle.
A s njima i to prođe
Što reč nije u stanju
Da kaže, nit svlada:
Na smenu carizma
Veličanstveno dođe
I sjajna horda rada.
Umoran od skitnje
Po zemlji celoj,
Vrati se domu
Svome, s večera.
Zelenih vlasi
U suknji beloj
Stoji breza iznad jezera.
Eh, što je breza!
Divna... A grudi...
Takve grudi
Se u žena ne traže.
Spolja, zasuti suncem,
Ljudi,
Idu mi u susret
S kolima raži.
Nisu me poznali,
Prolaznik sam njima.
Al evo i bake
Gde nemo prolazi.
Neka čudna jeza
Leđa obuzima -
I niz njih silazi.
Je l' moguće ona?
Da l' me ne poznade?
Neka je, nek ide
Baka posustala...
Ona i bez mene
Ima mnoge jade -
Nisu zalud usta
Patnički upala.
S natučenom kapom
U večeri lepe,
Da ne bih video
Očiju tmuri',
Izlazim da gledam
pokošene stepe
I da slušam potok
Kako šumi, žuri...
Šta mogu?
Evo i mladost prođe!
Vreme je da se prihvatim
Za delo,
Da nemirna moja duša, takođe,
Zapeva već zrelo.
I nek me drukči taj život sela
Ispuni novom snagom,
I zapljuska,
Ko što me je nekad
Do slave dovela
Koliba rodna, ruska.
Коментари
Постави коментар