Ivo Andrić – 1914; ŠETNJA

Ivo Andrić je, poslije atentata na austrijskog nadvojvodu Ferdinanda, 1914. godine, kao član Mlade Bosne, od strane austrijske policije uhapšen i u šibenskom, a potom u mariborskom zatvoru bio utamničen do marta 1915. godine. U to vrijeme intenzivno piše pjesme, najviše one u prozi.

 

1914.

U polutami i tišini
Bez snova noći, bez mira danâ.
Lagano je zaboravljala
Moja duša u vjencu rana.
Al’ jutros, s prvim zrakom sunca
Zacvilje spomen strašnim glasom
I krv zapišta iz svih rana:
Unijeli su mi krčag vode
I prvi put sam, sa užasom,
Na mračnoj vodi ugledao
Svoj lik, ispijen, blijed, i zao.

ŠETNJA

A jutros su me izveli na sunce.
Jarboli nekog broda iza zida,
puni i dobri sunčani minuti,
i ništa više ne vidješe oči.
Al' samo misô da tim istim suncem
blješte i tvoji obasjani puti -
i ko topljeno zlato očnjeg vida.
suza za suzom stade da se toči.
Zaklopih oči.
Mračna i vlažna, kad se vratih, bješe
ćelija moja, a stražar sa mačem
i licem onih koji nekog tješe -
mišljaše, jadan, da od sunca plačem.