Enes Kišević – BIJELI SNI

Crkavica.

Snijeg se kezi.
Cvokoće.
Škrguta.
Škripi.
Prosinac
bjelac
Krošnje brezi
Zapliće,
Zasipa,
Sipi.

U guste
pletenice vijavica
Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut
zamrznut.

Sve više sniježi,
I sniježi,
Nebo se pred očima
bjelasa
U ranjenoj zvijeri što bježi
Cijepa se lavež pasa.

A
negdje
U drvenoj izbi
Gdje vjetar - vepar vije,
Gdje vučije
oči žežu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruže.
Krhki
leptiri lete.
Padaju sniježne ruže.
Mećava zavija.
Mete.

Dok
cjelac uz prozor rže,
I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjeđem
krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj još more romori,
Valovlje
u njoj još diše,
Suncem cjelova gori,
Sjećanjem sva miriše.

Na
nekoj divljoj plaži
Još za njom uzdišu vali,
More je obalom
traži,
Zovu je daleki žali.

Sve više sniježi,
I sniježi,
I
vjetar - vepar vije...
U nekoj drvenoj izbi
Sad moja ljubav
bdije.

A nad njom mjesec laje
Ko bijesan pas bez lanca
Ko
luđak u košulje vezan
Vrišti na leđima vranca.

Ona uz okno
sjeda.
Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata
strah.

Upire pogled daleko.
Dok planina prahom se ruši,
More
se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj duši.