Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze
pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava.
Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana,
potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje
na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdjegdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu.
ОдговориИзбриши"Pere se od nemira i roni u tišinu." Makar znali da nemir ponovo dolazi. Kao kada ruke peremo jer nam sada čiste trebaju, a znamo, sasvim izvesno, da će opet biti urprljane, da bi ih iznova prali... :)
Čak i kad se ponavljaju... Vremenom se, možda, i isperu... :)
Избриши