Ostarelo leto bolno,
opada mu kosa gusta,
drvlje suho i nevoljno,
i što osta lišća pusta
sve je velo,
neveselo.
drvlje suho i nevoljno,
i što osta lišća pusta
sve je velo,
neveselo.
Al' moje je srce sveže,
proleća se njemu smeše,
pa kada bi lišće velo,
pa kada bi samo htelo
po mom srcu da poleže,
svaki listak što bi pao
ko cvetak bi ponikao.
proleća se njemu smeše,
pa kada bi lišće velo,
pa kada bi samo htelo
po mom srcu da poleže,
svaki listak što bi pao
ko cvetak bi ponikao.
Al' umesto lišća vela
jedna se je ruža svela,
pa je pala, pa se rascvetala
posred srca moga vrela;
al' od te će ruže mene
vrelo srce da uvene.
jedna se je ruža svela,
pa je pala, pa se rascvetala
posred srca moga vrela;
al' od te će ruže mene
vrelo srce da uvene.
ОдговориИзбришиIma tih ruža što na srce padnu pa se rascvetaju u bilo koje godine, života...
Kao što se njemu desilo :)
Избриши
ОдговориИзбришиDa te parafraziram, sve je u vibraciji, a posebno te ruže što ti na srce padaju, ne pitajući za doba godine ili za tvoje godine... a sad malo moje racionalizacije - "desilo mu se".... on se sam sebi desio, kao što se i mi svi sami sebi dešavamo... 💮💮
Ali da, pesničkim rečnikom jeste, desilo mu se... 💕
Da, svi se mi sami sebi dešavamo, uvijek... Samo je način na koji to radimo, izražavamo, različit. A posebno način poeta.
Избриши