La douceur de l'haleine de cette deesse
surpassait tous les parfums de l’Arabie heureuse
Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv'jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.
Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al' lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio — sve njen v'jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija — do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv'jetni ali kane rosa s struka —
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.
Trenuć mi je svaki sahat — moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud — da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti —
zavid'te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav' luno, b'jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je ko bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.
Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit' je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići —
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi...
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B'jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv'jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl'jedim.
Igram joj se s jabukama — dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave...
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah — cjeliv jedan noći c'jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b'jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!
Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno teče
ispod polja zvjezdanije u proljećnu tihu veče,
siplje zrake magičeske, čuvstva tajna neka budi,
te smrtnika žedni pogled u dražesti slatkoj bludi.
Nad njom zv'jezde rojevima brilijantna kola vode,
pod njom kaplje rojevima zažižu se rojne vode;
na grm slavuj usamljeni armoničku pjesnu poje,
mušice se ognjevite ka komete male roje.
Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim sjedim
i s pogledom vnimatelnim svu divotu ovu gledim.
Čuvstva su mi sad trejazna, a misli se razletile;
krasota mi ova boža razvijala umne sile.
Nego opet k sebe dođi, u ništavno ljudsko stanje,
al' lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;
pretčuvstvijem nekim slatkim hod Dijanin veličavi
dušu mi je napojio — sve njen v'jenac gledim plavi,
O nasljedstvo idejalno, ti nam gojiš besmrtije,
te sa nebom duša ljudska ima svoje snošenije!
Sluh i duša u nadeždi plivajući tanko paze
na livadi dviženija — do njih hitro svi dolaze!
Rasprsne li pupulj cv'jetni ali kane rosa s struka —
sve to sluhu oštrom grmi, kod mene je strašna huka;
zatrepte li tice krila u busenju guste trave,
strecanja me rajska tresu, a vitlenja muče glave.
Trenuć mi je svaki sahat — moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud — da vide.
Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti —
zavid'te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!
Hod je vilin mlogo dični na Avrorin kada šeće,
od srebrnog svoga praga nad proljećem kad se kreće;
zrak je vile mladolike tako krasan ka Atine,
ogledalo i mazanje preziru joj čerte fine.
Ustav' luno, b'jela kola, produži mi čase mile,
kad su sunce nad Inopom ustaviti mogle vile.
Prelesnicu kako vidim, zagrlim je ko bog veli,
uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.
Pri zrakama krasne lune, pri svjećici zapaljenoj
plamena se spoji duša ka dušici raskaljenoj
i cjelivi božestveni dušu s dušom dragom sliju.
Ah, cjelivi, boža mana, sve prelesti rajske liju!
Cjelitelni balsam sveti najmirisni aromati
što je nebo zemlji dalo na usne joj stah sisati.
Sovršenstvo tvorenija, tainstvene sile bože,
ništa ljepše nit' je kada niti od nje stvorit može!
Malena joj usta slatka, a angelski obraščići —
od tisuće što čuvstvujem jednu ne znam sada reći!
Snježana joj prsa okrugla, a strecaju svetim plamom,
dv’je slonove jabučice na njih dube slatkim mamom;
crna kosa na valove niz rajske s igra grudi...
O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!
B'jela prsa gordija su pod crnijem valovima
no planina gordeljiva pod vječnijem snjegovima
na izlazak kad je sunca sa ravnine cv'jetne gledim,
kroz mrežicu tanke magle veličinu kad joj sl'jedim.
Igram joj se s jabukama — dva svijeta srećna važe,
k voshištenju besmrtnome lišenika sreće draže;
znoj lagani s njenom kosom s zanešene tarem glave...
Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.
Ne miču se usta s ustah — cjeliv jedan noći c'jele!
Jošt se sitan ne naljubih vladalice vile b'jele;
svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,
kao sunce s svojim likom kada leti nad pučinom.
Luna bježi s horizonta i ustupa Febu vladu,
tad iz vida ja izgubim divotnicu moju mladu!
Bogme, nisam ga znala iz ove perspektive....
ОдговориИзбришиPostoje razne teorije oko ove pjesme - pominju se čak i neka imena (kao, Vladika je doživio ljubavnu idilu u Perastu sa poznatom Peraštanskom ljepoticom), ali je ipak dominantno mišljenje njegošologa da je pjesma zaista samo mašta, ne i stvarni događaj.
ИзбришиPa šta mu i fali da je doživeo ... a i da nije kao da jeste ... emocija je prisutna, dalje nije ništa previše bitno ...
ИзбришиJeste on vrhunski pesnik, ljubav moja još iz školskih dana, ali ovakva misao pada na um nekom ko je lično iskusio taj nemir:
"Trenuć mi je svaki sahat — moje vreme sad ne ide;
sile su mi na opazu, oči bježe svud — da vide."
Ne bih da zvučim grubo, ali ovi njegošolozi što ih spominješ me asociraju na "tetke i strinke" koje raspredaju da li je ili nije sgrešio ... Ma, znam ja da se oni bave i drugim stvarima vezanim za Njegoša, ali zar ne bi trebalo da postoji neka linija ispod koje ne treba da idu? Ovde mi liči da je zvaničan stav da treba odbraniti negovu "čast". :)
Njegoš je pjesmu dugo krio, objavljena je tek poslije njegove smrti, jer je smatrao da ne ide vladici zavjetovanom na celibat da piše takvu poeziju. No, po izjavi savremenika (npr Ljube Nenadovića) za Vladikom su uzdisale mnoge dame, a ni on baš nije bio imun od toga da "baci" pogled na njihove draži. Tako mu se izuzetrno dopadala pjesnikinju toga vremena, Milica Stojadinović Srpkinja, i ostalo je zapisano da je rekao: "Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori".
ИзбришиNe, dugo je bilo uvriježeno mišljenje da je Njegoš bio sve samo ne kaluđer, da se olako predavao strastima (a kao dokaz za to je uzimana i gornja pjesma), ali oni koji su se ozbiljno bavili njegovim životom i djelom, za to nijesu mogli da nađu bilo kakve dokaze. Može biti da je Njegoš imao neku ljubav, da nije poštovo zavjet celibata, ali i ako jeste bilo tako, sigurno je da nije vodio raspusan život, kako su neki olako pisali o tome.
Zavetovanje na celibat je ozbiljna stvar. Nije svako za to.
ИзбришиNemam pojima da li mu je to bila želja ili je i to išlo u paketu s titulom vladike, ali ja sam uvek za to "Crna Gora dobije knjiginju".
A da su ljudi spremni da olako karakterišu nekog da je bio ovo ili ono, nijedno vreme, nijedna veličina nije toga pošteđena, niti će ikada biti.
ИзбришиSamo 18 godina ...! Ja mu, vala, ništa ne zameram.
Jedno je kad čovek to sam odabere, kad ga duša vodi tim putem, pođe u manastir... a sasvim drugo kad ga neko drugi na taj put navede.
Nije valjda da je imao samo jednu pesmu? Grehota je, tako lep čovek.... 😉
Njegoš je bio izuzetno lijep čovjek, impozantan (nauka je utvrdila da je bio visok 193, 93 cm, što je za to vrijeme bilo zaista rijteka viđena visina).
ОдговориИзбришиO Njegoševom liku, ljepoti fizičkoj i duhovnoj svoja svjedočanstva ostavili su, prije svega, njegovi savremenici koji su imali priliku da se sa njim susretnu, da ga vide i upoznaju.
Vuk Karadžić je, nakon prvog susreta sa Njegošem u Beču 1833, u pismu Lukijanu Mušickom napisao i ovo: "Nema mu još puni dvadeset godina, a veći je i ljepši nego ikakav granatir u Beču!" Dodao je uz to da je mladi crnogorski vladika "možda najviši i najljepši čovjek u Crnoj Gori..."
Jovan Subotić, koji je tih dana u Beču takođe sreo i upoznao Njegoša, zapisao je: "Tako mi onoga, čisto se bijah uplašio. Toliko visoka čovjeka nijesam bio do toga dana nikad vidio. A pri tom svi udovi tijela u najlepšem razmjeru, pa glava i lice zaista apolonski... Nisam mu se mogao dosta nadiviti. A ne samo ja, nego mu se visini i ljepoti divio i sav Beč, a u Beču se doista viđa kojeotkud mnogo lijepih ljudi u svakom pogledu..."
Ali o sudu drugih o njemu možda najbolje svjedoči Milan Rakočević, pisac studije o Njegošu: „O njegovoj fizičkoj ljepoti kruže i danas mnogobrojne anegdote među kojima je najpoznatija ona u kojoj se ističe sud turskih kaduna o vladičinom licu i figuri. Priča se da je jednom prilikom Njegoš došao u posjetu nekom turskom paši, ođeven u lijepo crnogorsko odijelo, kad su ga pašine žene iz harema viđele, zadivila ih je njegova ljepota i mlađe su odmah primijetile: ‘Kako je lijep ovaj đaur. Sigurno ima deset žena u haremu?’, našto im je jedna starija kaduna odgovorila da je to ‘đaurski vladika’, kome vjera zabranjuje ženidbu. Zaprepašćene, kadune su s ogorčenjem odgovorile: ‘Bog ubio đaurine kad ovakvu ljepotu ostavljaju da se ne ženi, ta vjera im ništa ne valja’“.
Milorad Medaković je zapisao, prilikom Njegoševe posjete Rusiji: “Svoiem visokim rastom, svoiem umiljatiem i lijepim licem, očaravaše sve one, koji na njega pogledahu… Ovakve divne crte mladoga vladike, očaravahu plemenita srca, dobrie i velikodušnie Rusa“.
A u eseju "Svetlost Njegoševog dela" (o Njegošu je napisao, nijesam sad siguran, ali čini mi se dvanaest eseja), Ivo Andić je zapisao: "Jednom mi je jedan dobar poznavalac španske književnosti (i ne samo španske!) rekao da ni u jednoj knjizi na svetu ne nalazi toliko podstreka za rad i toliko pomoći u mučnom traženju pravog puta svoga puta u životu i u književnom radu, dakle u onom što je u stvari uvek bila i uvek ostaje najveća briga svakog misaonog čoveka kao u Servantesovom Don-Kihotu. Kad bi me zapitali koje je naše književno delo za mene imalo isto ili slično značenje, čini mi se da bih bez mnogo dvoumljenja odgovorio: Njegoševo. Ne govorim to u atmosferi jubilarnih svečanosti, nego samo povodom njih kazujem o svom - i verujem ne samo svom - davnašnjem i svagdašnjem odnosu prema tome pesniku i njegovom delu".
p.s. gore sam napravio grešku, sad sam vidio da je Andrić napisao deset, a ne dvanaest, tekstova o Njegošu i svi su objavljeni u knjizi "Njegoševa svetlost".
Избриши