Devet je stotina sutona želelo jednu radost,
Dok sam živeo
Zaboravljen, napušten, prezren,
Gažen ko most nad vodom.
Tek jednog večera
Kroz blesak poslednjeg zraka
Mlada meseca, sokova i voda,
Ugleda duh zanesen
Kako večernji oblak dobiva oblik i svest,
Kako se ogromno nebo otvara i sjajem
Neslućenim
Oduzima jednom zauvek nesrećan dah.
A Spas, kome se gonjena zver kao i čovek nada,
Govori svetlošću, neprolaznom harmonijom:
Da niko nije zaboravljen i sam.
Zaboravljen, napušten, prezren,
Gažen ko most nad vodom.
Tek jednog večera
Kroz blesak poslednjeg zraka
Mlada meseca, sokova i voda,
Ugleda duh zanesen
Kako večernji oblak dobiva oblik i svest,
Kako se ogromno nebo otvara i sjajem
Neslućenim
Oduzima jednom zauvek nesrećan dah.
A Spas, kome se gonjena zver kao i čovek nada,
Govori svetlošću, neprolaznom harmonijom:
Da niko nije zaboravljen i sam.
Niko nije zaboravljen i sam.
ОдговориИзбришиLjudi su sami zato što su gornju misao zaboravili.
Dok sam još bila dete stalno smo negde putovali kolima. Dugačka su ta putovanja bila, stotine kilometara po lošim putevima. Meni su bila naporna i teška do onog trenutka dok nisam prepoznala da se može, gledajući u nebo, putovati na krilima oblaka. Jednom je neki oblak imao oblik desne ruke, krila čoveka koji sedi. Ja sam pomislila da je to možda Bog koji je došao da me spasi. Još i danas imam tu sliku pred očima i danas isto "radi" kao i pre toliko godina. Samo pomislim: "Bože dragi, ovde sam, leći ću u tvoje krilo, zaspaću, a ti ćeš me odneti gde treba. Tvoja sam."
Pozdrav, Solumija
Da, niko nije zaboravljen i sam, ali ljudi to često zaboravljaju i tonu u tugu, razočarenje, očaj. Izgube vjeru, najprije u sebe, a onda i u sve drugo.
ИзбришиUvijek se može putovati na krilima oblaka - malo mašte, dodatak "nestvarnog u stvarno" i za let smo spremni.