Sergej Jesenjin - POEMA "CRNI ČOVEK"

Poema "Crni čovek" prvi put je objavljena u časopisu "Novi mir", u januaru 1926. godine, ubrzo poslije Jesenjinove smrti. 

Postojalo je nekoliko verzija ove poeme, Jesenjin je dugo radio na njoj, a kažu da je ona koju je pjesnik recitovao svojim prijateljima bila mnogo "teža", tragičnija, od konačne koja je objavljena. Maksim Gorki piše da je duboko potresen plakao kada mu je ovaj recitovao jednu od prvih verzija "Crnog čoveka".

Poslije Jesenjinove smrti, kada je objavljena poema "Crni čovek", oglasili su se mnogi kritičari i napadi na Jesenjina su bili nemilosrdni. Optužnica se zvala "jesenjština". U njoj je sabrano sve što je u to vrijeme, sa stanovišta politike i ideologije, označavano kao dekadencija i tuđe sovjetskom društvu. Smatrano je naročito opasnim za mladi naraštaj. Dogmatičari su u Jesenjinovoj poeziji našli "dokaze": dekadenciju, individualizam (a tada se slavio kolektivizam), pijanstvo, besposlica, nevjerica u svakodnevicu i njeno javno nipodaštavanje, klonuće duše... "U ovom životu nije novo mreti"... Jedinka, slaba da sve to izbjegne, brzo se prikloni skitnji, alkoholu, izgredu, rezignaciji, pa život nije ništa...

Kolebljive i povodljive komsomolce, a moglo je biti mnogo pristalica i saputnika tog poroka – jesenjštine, trebalo je energično udaljiti od tih "niščih duhom", "sumanutih proroka" i tih "genija trenutka". Vratiti ih masama, životnom optimizmu, vjeri u budućnost komunizma. Tada su mnogi izbačeni iz komsomola zato što su čitali Jesenjinove pjesme.

"Pjesnik je bolestan, on je u grobu!", pisao je A. Voronski o Jesenjinovim poslednjim pjesmama, označivši ih kao materijal za psihijatra i kliniku. Kritičar G. Lelevič je tvrdio da se u toj "košmarnoj poemi" našli kraj motivi "smrtnog mamurluka, bolesti, buncanja, polubezumlja". 

Zlokobnost u stihovima "Crnog čoveka" vidio je i P. Medvedev: poema je toliko subjektivna i javno patologenična da je "iz toga materijala" bilo teško dobiti neko značajnije umjetničko djelo. "To je agonija ne samo pjesnika nego i čovjeka", tvrdio je Medvedev.

Oglasili su se i mnogi svojim "istinama" o Jesenjinu, ružnim i lažnim o tek sahranjenom pjesniku. Odjekivali su naslovi: "Kako je Jesenjin došao do samoubistva", "Crna tajna Jesenjina", "O patologiji u Jesenjinovom stvaralaštvu", "Od heruvima do huligana"... Pojavio se i mučni "Roman bez laži" Anatolija Marijengofa, koga je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. U romanu je iznio niz neistina o pjesniku, prikazavši ga kao veoma grubog čovjeka, a takvim čak i prema svojoj porodici, što je bilo najobičnije opanjkavanje – to su znali svi oni koji su poznavali Jesenjina. Iako je Maksim Gorki javno osudio tu knjigu i neistine u njoj, ostavila je posljedice: stvarala je ružnu sliku o pjesniku, a to se dobro uklapalo u hajku protiv njega.

"Na ’jesenjštinu’ treba ispaliti propisan plotun", zagrmio je ideolog partije Nikolaj Buharin. I danas jezovito zvuče pogromaške riječi Buharina. "Zahvaljujući Sergeju Jesenjinu, ’tom posljednjem kriku mode’, u čitavoj našoj književnosti, uključujući i proletersku, razmiljela se masna mrlja tih ’pravih ruskih’ palačinki. Međutim, jesenjština je najštetnija pojava našeg književnog trenutka, koja zaslužuje da bude žigosana". Priznajući Jesenjinu talenat – njegov "stih često zvuči kao srebrn potok", Buharin je mrtvom pjesniku i njegovoj lirici uputio riječi prezira: "Jesenjština je u cjelini odvratno napuderisano i bestidno nacifrano rusko psovanje, izdašno natopljeno suzama pijanstva i zato još odvratnije. Neobična mješavina ’kerova’, ikona, ’sisatih ženetina’, breza, mjesečine, kučki, gospoda boga, nekrofilije, izdašnih suza pijanstva i ’tragičnog’ štucanja od pijanstva,’ljubavi’ prema životinjama i varvarskog odnosa prema čovjeku, uzaludnih napora da se čovjek ’razmahne’ (između tijesnih zidova ordinarne krčme), raspojasanosti uzdignute na visini ’principijelnosi’ i tako dalje: sve to pod maskom lakrdijaškog kvazi-nacionalizma – to je jesenjština". 

Buharin nije prezao ni od riječi koje su duboko vrijeđale uspomenu na Jesenjina: "Kažu nam: u pitanju je seljački pjesnik prelazne epohe, koji je tragično stradao zbog svoje neprilagođenosti... On čak može i da se objesi na tavanu zbog duševne praznine". (Trebalo je zaista imati debeo obraz pa za Jesenjina reći da je bio duševno prazan!)

Pažnju javnosti privukli su i pojedini profesori psihijatrije svojim člancima o Jesenjinovom zdravlju i liječenju, koje današnji naučnici – među njima i njihovi učenici, ocjenjuju kao mišljenja bez široke medicinske analize, a najviše senzacionalističkim. Tako je, na primjer, profesor Ivan Galant smatrao da je Jesenjin – slabouman!

Kad je uz "Crnog čoveka" počela da se pominje i riječ ludilo, Jesenjinovi prijatelji nastojali su da šire objasne pojam dvojnika u umjetničkom stvaranju. Dokazivali su da "Crni čovek" nije ni Jesenjinovo buncanje ni halucinacija, kako su pojedinci pisali, nego prototip crnog čovjeka koji postoji u djelima velikih pisaca, i prije i poslije Puškinovog "Mocarta i Salijera". Pominju se Šekspir, Servantes, Lope de Vega, Edgar Alan Po, Čehov, Gogolj...

U zaštitu Jesenjina ustao je i Maksim Gorki. Gorki piše belgijskom književniku Francu Elensu 1926.godine: "Kad biste vi znali, dragi moj, kakve je čudesne, iskrene i dirljive pjesme napisao pred smrt, kako je veličanstvena njegova poema ’Crni čovek’ koja se upravo pojavila iz štampe. Mi smo izgubili velikog ruskog pjesnika". Gorki je pronicljivom analizom "Crnog čoveka" uočio među prvima visoke umjetničke i filozofske odlike poeme, što i današnja ruska književna kritika uzima kao najveće vrijednosti ovog Jesenjinovog remek-djela. U Jesenjinovoj drami Gorki je vidio duboko poučnu socijalnu dramu.

I Vladimir Majakovski je stao u odbranu Jesenjina. On piše: "Pojavile su se pjesme, članci i uspomene, čak i drame. Po mom mišljenju, 99% onoga što je napisano o Jesenjinu prosto je besmislica, ili štetna besmislica".

(izvor: Ljuba Vukmanović - Tragom Jesenjina)

 „...Jesenjin je lagano prišao kraju scene, zahvalno je pogledao publiku, duboko uzdahnuo i zatvorio svoje jasne oči. I svima se učinilo da je pao mrak! Da su se Sunčevi zraci, koji su prodirali u salu kroz prašnjave prozore, ugasili. Svima je u duši postalo hladno i vlažno. I u tom, za trenutak zaustavljenom životu, začuli su se stradalnički stihovi ‘Crnog čoveka’".

Prijatelju, prijatelju moj, 
teško sam ti, teško oboleo.
Sad ne znam kako 
skoli me taj bol.
Da li to vetar cvili nad 
pustarom kroz do ogoleo

ili k`o on po šumi u septembru,

po mozgu mi hara alkohol? 

Glava mi ušima maše 
k`o ptica krilima.

Gledam - na vratu joj 
noge da smotrim 
ja više nemam moći.
Crni čovek, crni čovek, 
crni čovek na krevet mi seda,

crni čovek mi ne da 
da trenem cele noći. 

Crni čovek-prstom-po knjizi-klizi-mrskoj,
mrmlja k`o crnorizac 
nad raba božjeg prahom -
žitije mi čita o nekoj bekriji
i protuvi drskoj
mučeći dušu tugom i strahom.

Crni čovek, crni čovek... 

“Slušaj, slušaj - 
unjka mu glas memljiv-

sijaset mudrih misli 
krije svaka strana.
Čovek ovaj življaše u zemlji

najodvratnijih lupeža i šarlatana.
U decembru - snežna pređa

tu je đavolski čista.
Mećave tad prirede 
svoja velika prela.
Taj čovek beše avanturista 
prvoga reda-

prava vrana bela.

Bejaše krasan, 
a uz to poeta  

s nevelikom 
al` živahnom snagom
i neku je ženu 
od četrdeset i kusur leta

zvao devojčurom 
i svojom dragom. 

Sreća je – govoraše - veština uma i ruku.
Nevešte duše večno udara kobi pest.
Nije važno što ti silnu muku

zada lažni prelomljeni gest.

U oluji, buri, s okovima leda,

uz gubitke teške i olovnu setu
činiti se prirodan i vedar-

najveća je umetnost na svetu."

"Crni čoveče! Sit sam islednika!
Gnjurac nisi, talog ne izvlači!
Sta me se tiče život pesnika-izgradnika?
Drugom ti to čitaj i tumači!"

Crni čovek me gleda, 
uporno, oka sve tvrđa.
Beonjače mu prekri 
plavičasta skrama -

k`o da mi želi reći 
da sam tat i rđa

što opljačka nekog 
bez stida i srama...

Prijatelju, prijatelju moj, 
teško sam ti, teško oboleo...

Noć mrazom oprljena. 
Raskršća tihi spokoj.
Ja stojim sam kraj okna, 
ne čekam gosta ni brata.
Ravnica sva pod krečom, 
u peni mekoj, dubokoj.
Drveta-konjanici, u vrtu at do ata.
U noći plače ptica, 
zlom slutnjom srce ledi.
Drveni konjanici topot 
seju kroz mrak.
I opet onaj crni u fotelji mi sedi, 
podignuvši cilindar
i raskrilivši nemarno frak.

“Slušaj, slušaj - hropće, 
sve bliže palaca,

naginje se, unosi u lice.
Ne videh da iko iz roda podlaca

tako uludo, glupo, 
pati od nesanice. 

Ah, recimo da grešim.
Na nebesi luna.
Šta još nasušno treba

svetu što spi u miru?
Možda ce tajno doći "ONA",

mesišta puna, da sluša tvoju rujnu,
od tuge lipsalu liru.

Što volim pesnike!
Čudake našeg doba.
U njima srce nađe 
poznato nadahnuće:
bubuljičavoj studentkinji 
dugokosa rugoba

priča o svetovima
lučeći polno čeznuće.

Ne znam, ne sećam se... 
U kući seljaka, možda u Kalugi, 
možda u Rjazanu,

tekao je život nekakvog dečaka,
kose poput žita, oka slična lanu.
Stasa, posta čovek, 
a uz to poeta,
s nevelikom 
al' žilavom snagom,
i neku je ženu 
od četrdeset i kusur leta
zvao devojčurom 
i svojom dragom."

"Crni čoveče! Nesnosan si, zbilja!
Odavno si mrzak, 
ozloglašen gost"
Besan sam, razjaren - 
moj štap u njušku cilja
pravo u nos drski,
da mu smrska kost...

...Mesec je umro.
Prozor zora plavi.
Ah, ti noći, šta si ispredala?!
Nikog nema.
S cilindrom na glavi stojim.
SAM...
I parčad ogledala...

završio je Jesenjin.

Majakovski koji je slušao "Crnoga čoveka", pokrivši lice dlanovima, prišao je Jesenjinu, zagrlio ga svojim ručerdama i poljubio. Opustošen, Jesenjin je uzeo sako, skočio s bine i lagano, ni u koga ne gledajući, krenuo između redova. Cela sala je ustala kao jedan. Neki studenti i studentkinje su, kad je Jesenjin prolazio, padali pred njim na kolena, brisali suze i ponavljali: "Serjoža! Serjoža! Serjoža!" On se samo rasejano osmehivao..."

(izvor: Vitalij Bezrukov)

Jesenjinova supruga Sonja jedini je svjedok nastanka konačne verzije „Crnog čoveka“. On joj je pričao da je poemu pisao u inostranstvu, a tokom dvije posljednje godine života čitao je „veoma rijetko, nije volio da o njoj govori i odnosio se prema njoj veoma mučno i bolesno“. 

Ona je sačuvala originalni rukopis završnih stihova ove poeme, napisanih pred njenim očima u njihovom stanu, ali je o njima čitala neistine koje su grubo vrijeđale uspomenu na pjesnika. Bila je užasnuta kad je štampa tvrdila da je Jesenjin stihove poeme moćnog pjesničkog zvuka i filozofskog značenja – pisao pijan. Sonja je pričala: pisanje „Crnog čoveka“ oduzimalo mu je mnogo duhovne snage, zato što je nekoliko varijanti poeme nosio u mislima, sve dok posljednje nije ovjekovječio perom na papiru, za stolom pred njom. „Sergej gotovo i nije spavao. Kad je rukopis završio, odmah mi je pročitao. Bilo je strašno. Činilo se srce se kida...“.

Fascinantna scena s lirskim junakom pred ogledalom, ponavljala se u varijantama poeme, pisanim tokom dvije posljednje godine pjesnikovog života. Tako je ljudsko i pjesničko „ja“ stalno vodilo dijalog sa tim epilogom poeme – napadom na crnog čovjeka. Pjesnik Nasjedkin, čest gost Jesenjina, svjedoči da je poema zahtijevala kolosalni napor: stalno suočavanje sa dvojnikom. 

Čovjek suočen sa zlom u dramatičnom trenutku pred ogledalom i u njemu, vrhunac je Jesenjinove pjesničke umjetnosti, široko tumačen i poznat svuda u svijetu. Poema „Crni čovek“ je strašna kao izraz Jesenjinove lične drame i još strašnija kao simbolično ovoploćenje čovjekove titanske borbe protiv sebe kao svog sopstvenog neprijatelja – upečatljivo o njoj piše profesor Miodrag Sibinović, pa lucidno uočava: „Za Jesenjinovo je stanje, međutim, karakteristično da se poema završava time što lirski junak razbija ogledalo iz koga mu se javlja crni čovjek (sam crni čovjek, dakle, još nije uništen)“.

Jesenjin je postao zabranjen pjesnik! Njegov sin je pamtio dane kada je trpjela cijela porodica: njegovi drugovi bojali su da se sa njim viđaju, a mnogi su mu čak predlagali da promijeni prezime. Tek od sredine pedesetih, pojavila su se nova izdanja Jesenjinovih pjesama i nova sjećanja na njega. S najvećim interesovanjem čitani su „Susreti s pjesnikom“ glumice Avguste Mikloševske, prvi put objavljeni tek 1960. Ti zapisi izdvajaju se ljepotom i iskrenošću kazivanja i otkrivaju mnogo nepoznatog. Takvo je i sjećanje Miklaševske na jedno od posljednjih Jesenjinovih čitanja poeme „Crni čovek“, koja je decenijama čekala pravu riječ o sebi, kakva se sada o njoj piše u Moskvi: ono nipošto nije ni „poema krize“, ni „poema kraja“, ni „poema sudbine“, niti je „rekvijem pjesnika“, kako se govorilo za vrijeme osude „jesenjštine“ i kasnije, nego je pjesničko remek djelo o vječnoj borbi Dobra i Zla, borbi koja ja vladala pjesnikom tokom cijelog njegovog života. Miklaševska je s tugom pamtila izlet u okolinu Moskve:

„Kao da sada gledam: na sredini sobe sto, samovar. Sjedjeli smo za stolom. Jesenjin je stajao i čitao svoju poslednju poemu – ’Crni čovek’. Uvijek je divno čitao svoje pjesme, ali je toga puta bilo strašno. Čitao je tako kao da nikoga od nas nije bilo i kao da se crni čovjek nalazi ovdje, u sobi. Vidjela sam da mu je teško, loše, da je usamljen. Shvatila sam da sam kriva i ja i mnogi cijenjeni i voljeni njegovi. Niko od nas nije mu pomogao u pravom trenutku“.

(izvor: Ljuba Vukmanović - Tragom Jesenjina)