Aleksa Šantić – PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku

Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

 Napolju studen. Peć pucka i grije.
 Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
 I slušam kako granjem zamrznutim
 U moja okna goli orah bije.

 Tako na vrata sumornog mi srca
 Sjećanje jedno udara i čeka
 Kô drug i sabrat, kao duša neka
 Što sa mnom plače i u bolu grca.

 Negda u take noći, kada otka
 Pomrlom granju zima pokrov ledan,
 Ova je soba bila kô vrt jedan,
 Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

 Kao i sada, pred ikonom sjaji
 Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
 Suh bršljan viri. Lako se talasa
 Izmirne pramen i blagoslov taji.

 Sva okađena miriše nam soba.
 Okolo žute lojane svijeće,
 Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
 Radosni što je već grudanju doba.

 Pod tankim velom plavkastoga dima
 U peći vatra plamti punim žarom,
 I sjajne pruge po ćilimu starom
 Veselo baca i treperi njima.

 Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
 Pružio čibuk i dim se koluta;
 Njegova misô nadaleko luta,
 I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

 Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
 Kô simbol sreće, naša majka bdije;
 Za skori Božić košulje nam šije,
 I katkad na nas blage oči diže.

 U to bi halka zakucala. - "Petar!"
 - Usklikne otac - "On je zacijelo!
 On vazda voli govor i sijelo -
 Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,

 Trči i vratâ prijevor izvuci.
 I stari susjed, visok kao brijeg,
 Tresući s ruha napanuli snijeg,
 Javio bi se s fenjerom u ruci.

 Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
 Majka ga krotko susreta i gleda,
 A on se javlja, pa do oca sjeda,
 I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

 Sva novom srećom ograne nam soba!
 Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
 Sučući brke, stari susjed vješto
 Počô bi priču iz dalekog doba.

 I dokle prozor hladna drma ciča,
 Mi svaku riječ gutamo nijemi;
 Srca nam dršću u radosnoj tremi
 Sve dogod ne bi dovršio čiča.

 Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
 Uzeo gusle u žilave ruke,
 I glasno počô, uz ganjive zvuke,
 Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

 Meni je bilo kô da pjesme ove
 Svaki stih posta pun behar u rosi,
 Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
 Prosipa meke pahuljice nove...

 O mili časi, kako ste daleko!
 Vi, draga lica, iščezla ste davno!
 Pusta je soba... moje srce tavno...
 I bez vas više ja sreće ne steko'...

 Kandilo i sad pred ikonom tinja,
 I sad je pozno predbožićnje doba;
 Al' gluha jama sad je moja soba,
 A ja list sveo pod bjelinom inja.

 Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
 Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
 Samo što orah granjem zamrznutim
 U okna bije i javlja se meni...

 No dok mi mutni boli srce kose,
 Kô studen travku uvrh krša gola -
 Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
 Ja čujem šušanj kô viline kose.

 Gle! Sad se redom rasklapaju same
 Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
 Miču se, trepte jedna pokraj druge,
 I njihov šumor kô da pada na me.

 Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
 Iz rastvorenih listova i strana
 Prhnuše lake tice, kô sa grana,
 I po sobi mi svud razviše krila.

 Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
 Jedna okolo kandila se vije,
 A neka bolno, Kô da suze lije,
 Pred slikom dršće mrtve majke moje.

 Neke bijele kao ljiljan prvi,
 Samo im zlatno meko perje grudi;
 Neke sve plave, tek im grlo rudi,
 Kao da kanu kap zorine krvi.

 Neke mi pale tu na srce svelo,
 Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
 A jedna lako, vrhom svoga krila,
 S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

 Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...
 I slušaj! Redom zapjevaše one!...
 I glasi dršću, tresu se, i zvone,
 Mili i sjajni kô luk mlade duge:

 "Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
 Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
 Što svoje duše na zvjezdama griju -
 Sveta smo živa porodica tebi!

 Mi kao rosa na samotne biljke
 Padamo tiho na sva srca bona,
 I u noć hladnu mnogih miliona
 Snosimo tople božije svjetiljke.

 Mi združujemo duše ljudi svije'!
 Mrtve sa živim vežu naše niti:
 I s nama vazda uza te će biti
 I oni koje davno trava krije!

 Prigrli ova jata blagodatna!
 I kada jednom dođe smrti doba,
 Naša će suza na kan tvoga groba
 Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

 I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
 Kandilo trepti i sobu mi zari...
 Iz kuta muklo bije sahat stari.
 Ja sklapam oči i od sreće plačem...