Ja pamtim divno magnovenje,
Kad sretoh tebe na svom putu,
Ko svetlih snova ostvarenje,
Ko neba dah u zemnom kutu.
Kroz burni život hitrobrežni,
Kroz strasti, iskušenja mnoga
Ja dugo slušah glas tvoj nežni
I sanjah crte lica tvoga.
Al' korak leta neizbežni
Pogasio je mašte tajne,
Zaglušio je glas tvoj nežni
I otro lika crte sjajne.
Teko je život pun čeznuća,
Pun mraka, zla i ropskih uza,
Bez rajskog sna, bez nadahnuća,
I bez božanstva i bez suza.
Al' opet nasta otkrovenje,
I sad si opet na mom putu
Ko svetlih snova ostvarenje,
Ko neba dah u zemnom kutu.
I srce puno je pregnuća:
Ti vraćaš sve što vreme uze,
I rajske sne i nadahnuća,
Božanstva čar i žarke suze.
Ko svetlih snova ostvarenje,
Ko neba dah u zemnom kutu.
Kroz burni život hitrobrežni,
Kroz strasti, iskušenja mnoga
Ja dugo slušah glas tvoj nežni
I sanjah crte lica tvoga.
Al' korak leta neizbežni
Pogasio je mašte tajne,
Zaglušio je glas tvoj nežni
I otro lika crte sjajne.
Teko je život pun čeznuća,
Pun mraka, zla i ropskih uza,
Bez rajskog sna, bez nadahnuća,
I bez božanstva i bez suza.
Al' opet nasta otkrovenje,
I sad si opet na mom putu
Ko svetlih snova ostvarenje,
Ko neba dah u zemnom kutu.
I srce puno je pregnuća:
Ti vraćaš sve što vreme uze,
I rajske sne i nadahnuća,
Božanstva čar i žarke suze.
Sećam se ove pesme jako dobro. I ona mi je iz nekog spomenara davnog. Jedino što nikad nisam znala ni kako joj je ime, a ni ko je autor. Stihovi su zaista tako snažni!
ОдговориИзбришиAl' opet nasta otkrovenje,
I sad si opet na mom putu
Ko svetlih snova ostvarenje,
Ko neba dah u zemnom kutu.
Evo sad postadoh svesna da, koliko god sam se promenila za sve ove decenije, (a jesam jako, jako puno) isti mi stihovi diraju dušu. Neobično, čini mi se!
Neke filmove ne mogu da gledam, neke knjige koje su mi pre bile interesantne više nisu, niki ljudi mi više ne prijaju, ... a stihovi uvek isti, podjednakim žarom mi mame suze ili u srce direktno pikiraju.
Petrogradski salon je bio mjesto gdje je Puškin prvi put sreo Anu Kern, koja je na njega ostavila neobično jak utisak, da bi je opet sreo pet godina kasnije u selu Mihajlovskom, gdje je, na neki način, bio protjeran od strane tadašnje ruske vlasti, i zahvaljujući tom ponovnom susretu sa Anom nastala je i ova pjesma.
ИзбришиPojedini knjiženi kritičari smatraju da ponekad nije preporučljivo vraćati se lektiri iz mlađih dana. Smatraju da su neka djela tako srasla sa našim duhovnim i duševnim svijetom da na njima počiva naš duh, naš moral, naš pogled na život. Riskantno je provjeravati i rušiti neke od tih nevidljivih stubova, jer nema mnogo pisaca koji sa uspjehom mogu da podnesu teret u međuvremenu nagomilanih iskustava, relavitizam zrelih godina, cinizam oporih saznanja. Ali, sigurno da ima i onih koji, u ponovnom susretu, produbljuju i obogaćuju stare utiske, krče nove staze ljepote i uživanja, obasjavaju novom svjetlošću stara saznanja. To su oni vanvremenski, kojima se uvijek vrijedi vraćati i koji će uvijek blistati ljepotom i buditi zapretane emocije.
ИзбришиKako čovek nema pojma šta mu život sprema: oni ga proteraju u selo, a on tamo sretne ljubav svog života. Ko zna zašto je to dobro - oduvek sam bila komparibilna s ovom bapskom poštapalicom. ❤️
A što se tiče ponovnog čitanja, mislim da ovi kritičari imaju pravo. Treba biti jako oprezan. Napr. meni je knjiga Hajdi bila jedno takvo otkrovenje u nekim mojim jednocifrenim godinama. Još uvek mogu taj osećaj da prizovem u sadašnji trenutak. Zamisli kad bih je sad pročitala - samo bih pokvarila to divno osećanje koje imam tolike godine.
Čini mi se da je sigurnije čitati knjige koje nam se nekada nisu svidele. Tako se ja spremam za Markesa. Dala sam mu 35 godina da se popravi. Malo li je?
Ne znam, meni je ipak bliža ona uzrečica da su vrijedne samo one knjige koje zaslužuju da opet budu pročitane. Tolstoj je, recimo, u svojim dnevnicima zabilježio da je za nastanak romana “Ana Karenjina” bilo presudno ponovno i ponovno čitanje Puškina i da su prve slike kojima se nadahnuo za taj roman bile iz Puškinovih djela.
Избриши
ИзбришиJa i ne znam koliko sam puta čitala neka Andrićeva dela, o pesmama nekim da i ne govorim.... Ono što je ljubav nije predmet ove priče, bar meni. :)
Ne, riječ je o tome da li se treba vraćati literaturi iz mlađih dana, kako je gore od nekih književnih kritičara navedeno. I, da, pristalica sam da treba, sam to radim i sa Andrićem, i Tolstojem, i Heseom, i mnogim, mnogim drugim, a kao primjer sam naveo Tolstoja koji se stalno vraćao Puškinu i čak mu bio nadahnuće da napiše Anu Karenjinu.
Избриши