Enes Kišević – OPORUKA; SIJEDA DJECA

"Moj znak prepoznavanja su ljudi. Još uvjek ne prepoznajem imena. Prepoznajem samo ljude i neljude. Optimista sam, utoliko jer vjerujem da se i od neljudi mogu stvoriti ljudi, a da bi se to postiglo treba praštati i onima koji znaju što čine, praštati sve dotle dok sami pred sobom ne pognu glavu. Lako je riječima donositi vatru, buditi njima mržnju, i zavist, riječima treba donositi mir. Takve su riječi slične svjetlosti...

Ne postoji hrvatska, srpska, jevrejska, bošnjačka ili bilo čija nacionalna smrt. Smrt je-smrt. Kao što je život-život. Moj život je u svakom čovjeku prema tome i moja smrt je u svakom čovjeku. Sve što se svijetu dogadja i meni se dogadja. Jedini nacionalizam, koji po meni nije primitivizam, jest pripadnost ljudskoj dobroti i ljudskom srcu. Ako me pitate čiji sam pjesnik, odgovoriću vam: ja sam pjesnik od takve narodnosti".

OPORUKA

Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da će još neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma
koji će vas naučiti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost.
Hranite ljepotu.
Hranite ljubav.

Putujte.
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života
koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je da ja zemlju hranim.

SIJEDA DJECA

Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.

Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli granicama.

Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriši
i ruci koja je skrši.

Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.

Za kakav mir mi je ginut,
kad mir oduvijek postoji?
On bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.

Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji?
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.