"Njemu
je bila već pedeseta godina, njoj tek dvadesetprva. Lenki Dunđerskoj, ćerki
najimućnijeg Srbina u Vojvodini, Laze Dunđerskog.
GOSPOĐICI L. D. U SPOMENICU
Svet je svakog pun stvorenja,
jednom cveća, drugom stenja,
jednom žetve i košenja,
drugom želja i prošenja,
Tebi mladoj mladoženja.
Ali koga majka rodi,
te mu sudba tako godi
da je vredan toj divoti?
Izberi po miloj volji,
al' ostane l' koji bolji,
bolje nožem tog zakolji,
kad mu živo srce prebi —
kuku Tebi!
***
U dubine morske tami
mnoga kaplja tužno čami,
val je zove, zrak je mami,
svaka rada da se diže
te da stiže suncu bliže.
Al' tek ona svetla biva
što s oblaka padne siva
pa je sunčev plam celiva,
da se zasja i preliva
na divotu sveta živa.
Tako su i prosci Tvoji: —
ko da bira, ko da broji? —
Koga takne Tvoja ruka,
oko Tvoje kog prosuka,
biće vredan toga struka,
toga lica, toga guka,
tih milina i tih muka,
biće vredan, kako ne bi, —
blago Tebi!
***
Blago Tebi! Šta ću više?
U tu mi se želju zbiše
sve ostale želje velje,
svaka radost, sve veselje.
Za me nema te miline;
i kad mi se magla skine
zaborava i tamnice
sa mladosti i davnine,
to su samo pusti seni, —
kuku meni!
***
A što kukam? - Da sam i ja
u tom jatu čelebija
oko Tebe što se vija,
pa da me se u toj četi,
Tvoje srce samo seti,
kad inamo kud odleti, -
tad bi bilo kuku-lele,
sve bi muke na me sele.
Al' ovako, sve je jednako,
dok se mladjem pehar peni
te mu zbori: "Žen' se, ženi,
dokle ti se svet zeleni!",
ja, osaman u seleni,
od jeseni do jeseni
pevam srcu: mirno veni! —
Blago meni!
U Krušedolu, 1892.
Zanimljiva je predistorija pesme Santa Maria della
Salute. U svojim pedesetim godina Laza Kostić je upoznao Lenku Dunđerski, kćerku prijatelja Laze Dunđerskog. Kostić je bio slavan
pesnik, poznata ličnost, krupan i vrlo lep čovek, lepo odeven, gospodstvena
držanja, vrlo obrazovan i elokventan. Devojka je zavolela zrelog gospodina, a
pesnik je bio ludo zaljubljen. Nastale su borbe u pesniku, sukob osećanja i
razuma. Beži od Lenke i svojih osećanja u manastir Krušedol i tu provodi pet
godina.
Laza Dunđerski predlaže prijatelju da se oženi bogatom
udovicom Julom Palanačkom što ovaj i učini 1895. godine. Iste godine umire
Lenka Dunđerski. Da bi pobegao od nesreće i tuge, odlazi sa ženom u Veneciju.
Tamo posećuje crkvu Gospe od Spasa iz 17. veka. Izuzetna lepota crkve zadivila
je pesnika. U tom trenutku u njemu se sreću i stapaju u jedno divljenje prema
crkvi i neprebolna ljubav prema Lenki. Iz toga susreta dveju lepota počela je
da klija pesma, ali istovremeno je narastalo kajanje što je nekada osuđivao
gradnju crkve drveta iz slovenskih šuma po Dalmaciji.
U pesmi Beseda (1865) Kostić je pevao o tragici srpskoga
bora koga je Mletačka nemilosrdno sekla i odvozila u Italiju. Godine 1879.
napisao je pesmu Dužde se ženi: u njoj žali za posečenim srpskim borovima koji
su ugrađeni u crkvu Gospe od Spasa.
Živeo je pesnik u braku bez ljubavi, patio je za Lenkom,
susretao se s njom u snovima, vodio na francuskom jeziku svoj dnevnik jave i
snova, sazrevala je u njemu, u toku dvadeset godina ćutanja, poslednja pesma,
Santa Maria della Salute, njegova labudova pesma; pojavila se na svet 1909.
godine.
Pesma Santa Maria della Salute ima bogatu sadržinu koja se postepeno smenjuje tokom pesme — smenjivanje motiva praćeno je smenjivanjem osećanja, raspoloženja i psiholoških stanja lirskog subjekta. U skladu sa ovim promenama menja se ton i smenjuju se osobenosti različitih lirskih vrsta — molitva, pokajnica, elegična ispovest, snoviđenja, ljubavna pesma, apokoliptično viđenje, himna.
I — II
Pesma Santa Maria della Salute ima bogatu sadržinu koja se postepeno smenjuje tokom pesme — smenjivanje motiva praćeno je smenjivanjem osećanja, raspoloženja i psiholoških stanja lirskog subjekta. U skladu sa ovim promenama menja se ton i smenjuju se osobenosti različitih lirskih vrsta — molitva, pokajnica, elegična ispovest, snoviđenja, ljubavna pesma, apokoliptično viđenje, himna.
I — II
Obraćanje Bogorodici i traženje oproštaja za sve ono što
je ranije govorio o njenom hramu — odricanje od misli iz pesama Beseda i Dužde
se ženi; ton molitve i pokajanja; sakrralna leksika; skrušenost.
III — IV
Da bi uverio Bogomajku da je mnoge grehe okajao, kazuje uzaludnim pokušajima, izneverenim očekivanjima od života, porazima. Ipak, ne krivi druge jer "sve je to s ove glave, sa lude". Ton je elegičan, pun gorčine i bola; elegija.
V — VI
U tom sumraku pojavljuje se "moja vila", draga neviđene lepote koja "svaku mi mahom zaleči ranu"; trenuci sreće i svetlosti; louavna pesma.
VII — IX
Sukob ljubavne sreće i razuma; preispitivanja, unutrašnji sukobi ("dve se u meni pobiše sile"), odricanje od ljubavi i bekstvo; smrt drage; apokaliptična slika sloma; ljubavna pesma
X — XIII Umrla draga se javlja u snu; lirska priča o susretima sa dragom; snoviđenja; pesme kao deca susreta sa dragom; ljubavna pesma
XIV — XV Sjedinjenje sa božanskom dragom pobeđuje tamu i ništavilo, iz beznjenice dospeva se u raj; kosmički doživljaj ljubavi sa umrlom dragom; ekstaza; hiperbolične slike sreće; himna.
...
Susret sa hramom Gospi od Spasa u Veneciji probudio je pokajanje za sve ono što je pesnik ranije pesmom govorio o građenju hrama: on je žalio borove koje su Mleci sekli po slovenskim šumama i gradili svoju Veneciju i hramove u njoj. To je bio protest mladog pesnika ne samo zbog seče šuma: borovi su simbolizovali Srbe - sve one koji su ginuli na granicama zapadne civilizacije štiteći je od najezde Turaka.
III — IV
Da bi uverio Bogomajku da je mnoge grehe okajao, kazuje uzaludnim pokušajima, izneverenim očekivanjima od života, porazima. Ipak, ne krivi druge jer "sve je to s ove glave, sa lude". Ton je elegičan, pun gorčine i bola; elegija.
V — VI
U tom sumraku pojavljuje se "moja vila", draga neviđene lepote koja "svaku mi mahom zaleči ranu"; trenuci sreće i svetlosti; louavna pesma.
VII — IX
Sukob ljubavne sreće i razuma; preispitivanja, unutrašnji sukobi ("dve se u meni pobiše sile"), odricanje od ljubavi i bekstvo; smrt drage; apokaliptična slika sloma; ljubavna pesma
X — XIII Umrla draga se javlja u snu; lirska priča o susretima sa dragom; snoviđenja; pesme kao deca susreta sa dragom; ljubavna pesma
XIV — XV Sjedinjenje sa božanskom dragom pobeđuje tamu i ništavilo, iz beznjenice dospeva se u raj; kosmički doživljaj ljubavi sa umrlom dragom; ekstaza; hiperbolične slike sreće; himna.
...
Susret sa hramom Gospi od Spasa u Veneciji probudio je pokajanje za sve ono što je pesnik ranije pesmom govorio o građenju hrama: on je žalio borove koje su Mleci sekli po slovenskim šumama i gradili svoju Veneciju i hramove u njoj. To je bio protest mladog pesnika ne samo zbog seče šuma: borovi su simbolizovali Srbe - sve one koji su ginuli na granicama zapadne civilizacije štiteći je od najezde Turaka.
Pesnik je bio zadivljen lepotom hrama i u tom trenutku shvatio
da je lepše "nositi lepotu" i postati stub koji će nositi svodove
crkve, nego pretvoriti se u pepeo "grejući svetsku grehotu",
"tonuti u brodu" i "trunut u plotu" — "zar nije lepše
vekovat u te". Promena stava prema hramu nije došla slučajno. Našao se
pred njim neposredno posle smrti Lenke Dunđerski. Lepota hrama poistovetila se
sa lepotom mrtve drage — hram i draga postali su jedno. U tom trenutku je
shvatio kako je počinio dva greha prema dvema lepotama — prema hramu kada je
žalio slovenske borove i prema dragoj kada je pobegao od njene ljubavi.
Molitveni ton je naglašen, leksika je sakralna: MAJKO SVETA, BLAŽENOJ,
NEBESNICE, VRELO MILOSTI, SAGREŠI, KAJAN, PREČISTE SKUTE.
Reči upućene Bogomajci podstiču da se otvori srce i u njemu sagledaju ne samo gresi nego i stradanja i patnje, porušeni snovi, izneverene nade — svim tim patnjama on je okajao sve moguće grehove. Međutim, on ne jadikuje, ne krivi druge, jer, što je duši lomilo krilo, /te joj u jeku dušilo let, /sve je to s ove glave, sa lude".
Reči upućene Bogomajci podstiču da se otvori srce i u njemu sagledaju ne samo gresi nego i stradanja i patnje, porušeni snovi, izneverene nade — svim tim patnjama on je okajao sve moguće grehove. Međutim, on ne jadikuje, ne krivi druge, jer, što je duši lomilo krilo, /te joj u jeku dušilo let, /sve je to s ove glave, sa lude".
Sledeća slika i ispovest, lirska priča o ljubavi,
nastaje iz dva podsticaja. Osnovni podsticaj je u stihu "sve je to s ove
glave, sa lude" - priča će pokazati kakav je veliki greh počinila ta luda
glava. Drugi podsticaj je u mraku životnog poraza, koji će biti potisnut
pojavom "moje vile" — drage koja iznenada ulazi u život i
prosvetljava ga.
Peta i šesta strofa su ljubavna pesma o trenucima sreće i svetlosti:
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zori svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al težoj rani nastade brid:
što ću od milja, od muke ljute
Santa Maria della Salute?
*
Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih visina stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
— svu večnost za te, divni trenute! —
Santa Maria della Salute.
To je priča o prvom viđenju drage i o začuđenosti njenom neviđenom lepotom. Cela slika je metafora: draga se ne spominje, pred lirskog subjekta pojavljuje se vila. Samim tim je istaknuta devojčina lepota jer su vile simboli ženstvenosti i lepote. Ona "granu" (kao proleće), "svanu" (kao dan), "ko pesma slavlja u zorin svit". Posle onoga mraka iz prethodne slike, sinula je svetlost, obodrila i zalečila sve rane. Iznenadno bogatstvo lepote pogled je najčudesniji i najtopliji, on bi stopio led svih visina; pogled razgoreva ljubav, duša je uznemirena jer se u njoj mešaju "jade pa slade, čemer pa med". Snaga lepote je izbezumila lirskog subjekta, hiperbolične slike su se slile u produženu strofu - umesto oktave, šesta strofa je nona: taj "suvišni" stih ("svu večnost za te, divni trenute") hiperbolom iskazuje vrednost trenutka kada se dogodilo "ona me glednu"
Peta i šesta strofa su ljubavna pesma o trenucima sreće i svetlosti:
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
ko pesma slavlja u zori svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al težoj rani nastade brid:
što ću od milja, od muke ljute
Santa Maria della Salute?
*
Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih visina stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
— svu večnost za te, divni trenute! —
Santa Maria della Salute.
To je priča o prvom viđenju drage i o začuđenosti njenom neviđenom lepotom. Cela slika je metafora: draga se ne spominje, pred lirskog subjekta pojavljuje se vila. Samim tim je istaknuta devojčina lepota jer su vile simboli ženstvenosti i lepote. Ona "granu" (kao proleće), "svanu" (kao dan), "ko pesma slavlja u zorin svit". Posle onoga mraka iz prethodne slike, sinula je svetlost, obodrila i zalečila sve rane. Iznenadno bogatstvo lepote pogled je najčudesniji i najtopliji, on bi stopio led svih visina; pogled razgoreva ljubav, duša je uznemirena jer se u njoj mešaju "jade pa slade, čemer pa med". Snaga lepote je izbezumila lirskog subjekta, hiperbolične slike su se slile u produženu strofu - umesto oktave, šesta strofa je nona: taj "suvišni" stih ("svu večnost za te, divni trenute") hiperbolom iskazuje vrednost trenutka kada se dogodilo "ona me glednu"
Četvrta poetska celina (VII — IX strofa) izražava
nevericu, unutrašnja preispitivanja i sukobe suprotnih sila. Prvo se javlja
neverica da njega može da snađe takva sreća, snažno izražena uzastopnim
retoričkim pitanjima:
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Ova pitanja ne proističu samo iz trenutka kada je sagledao lepotu drage; ona imaju uporište u negativnom životnom iskustvu da je sve snove slomila java i pretvorila u "pep'o i pra'". Više je elemenata koji podupiru nevericu: jadan je po onome što mu je život sve oduzeo; toliko dobrote i lepote nikada nije osetio; on je star, "na dnu života" a ona je voćka "što sad tek zre" — razdvaja ih nesklad njegovog vremena koje je proteklo i njenog vremena koje tek dolazi. Ostalo mu je da zažali što ta lepota nije njemu "sazrela pre" i da traži oproštaj zbog "grešne zalute" u predele života koji mu ne pripadaju. To je agens da u njemu nastane sukob protivstavljenih sila: mozga i srca, pameti i slasti. Taj sudar je predočen izvanredno bogatim metaforama: besni oluj (mladost, ljubav) i stari hrast (starost, pesnik). Mozak i razum su pobedili srce i ljubav (slast):
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje — a ona svisnu.
To je kraj pozne ljubavi za koju nije bilo dovoljno sigurnosti, hrabrosti i moralne snage. Kada taj čin sagleda pošto je sve prošlo, vidi da nije dobro postupio: "utekoh mudro od sreće, lud". Mudrost je pobedila, sreća je poražena, došla je tragedija i posvedočila da mudrost nije bila mudrost nego ludost. Njena smrt izazvala je apokaliptički slom:
Pomrče sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud —
o, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!
Ova apokaliptička slika, hiperbolama vasionskih razmera, pokazuje snagu duševnog loma koji je izazvala smrt voljene devojke. Tu se završava lirska istorija ovozemaljske ljubavi i započinje istorija onostrane ljubavi koja se događa u snovima.
Pretposlednja poetska celina (X — XIII strofa) opeva susrete sa mrtvom dragom. Lirski subjekt je pometen ("u srcu slomljen, zbunjen u glavi"), sleđena je duša od bola, jedina toplina živi u sećanju na dragu ("spomen je njezin sveti mi hram"), ali u snu, ona se javlja, dolazi mu, kravi dušu, otvara mu saznajne vidike suštine života i smrti, nestajanja i trajanja, stvarnog i transcendentalnog života ("kroz nju sad vidim, od nje sve znam,/za što se mudrački mozgovi mute"). Njene posete donose miline, rajska osećanja, ljubav. Tragovi tih susreta su pesme koje pripadaju samo njima jer "to se ne piše, to se ne poje/(...) to razumemo samo nas dvoje/(...) to tek u zanosu proroci slute". Ni reč ni pesma ne mogu da iskažu lepotu trenutaka njihovih sastanaka — to su snoviđenja, halucinantna stanja. Skoro dvadeset godina je prošlo a da pesnik nije ništa napisao što bi bilo lirska pesma - kao da je smrću Lenkinom presahnula inspiracija. Ali su tu dnevnici koji svedoče o snovima i snoviđenjima: oni su bili sredstvo da se da odušak napetim grudima i prigušenom bolu. Za toliko godina ćutanja nataložilo se mnogo toga što se ne piše i ne poje, sleglo se u jednu složenu, sržnu pesmu, koja će ugledati svet pod naslovom Santa Maria della Salute.
Završna poetska slika data je u samo jednoj, ali proširenoj strofi koja je nastala spajanjem XIV i XV strofe. Tako je i čisto formalnim versifikacijskim sredstvom označeno sjedinjenje lirskog subjekta sa umrlom dragom. Sjedinjenje će doći kada dođe kraj života, kada dođe do susreta u onostranom svetu i kada će mu ona reći "Evo me naj!". To sjedinjenje pobeđuje tamu i ništavilo, pobeđuje beznjenicu i otvara put u njen zagrljaj ravan raju. A onda dolazi hiperbolična slika sreće, ekstaza, kosmički doživljaj ljubavi:
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
Nesreća i tama ovostranog života prevladana je (i ublažena) eksplozijom sreće, lepote i svetlosti u onostranom životu. Pesma, dakle, nema pesimistički kraj: u njoj je snaga i dinamika optimizma, tvoračkog optimizma ne samo za sebe nego i za druge ("da u sve kute zore zarude"). Time je smrt nadvladana.
Ljubavna tuga je ovde dobila mistični smisao samim izborom arhetipskog motiva mrtve drage: ovde je reč o sveljubavi izvan prostora i vremena dostupnih ljudskom umu. Žena je ovde doživljena kao božansko idealno biće. Baš u vreme kada se ova pesma verovatno već oblikovala u osnovnim obrisima, u Knjizi o Zmaju, 1902. godine, Laza Kostić je pisao:
Nije pesnikov ideal u živom stvoru od majke rođenom već u njegovoj duši, u njegovoj zamisli o najlepšoj, najboljoj, najdušnijoj, najljubavnijoj ženi il' devojci... Ona živa je prolazna, promenljiva, može je se čovek i sit nagrliti i naljubiti, može je oguglati. Al' ova duševna samoniklica ostaje večita. Kad pesnik umre, ona ga otprati, ona ide s njim na drugi svet, a svoju sliku ostavi živom potonjem svetu u pesnikovoj pesmi...
To je njegovo srce preživljavalo pa mu se takva situacija i prisnivala. U dnevnicima je zapisivao svoj noćni roman sa mrtvom Lenkom Dunđerski:
Na to osetim da me obuzima i prožima neko više biće, grudi mi se raširiše da puknu, i osetim sasvim jasno da je Ona sišla da mi uzme dušu. Bio sam na vrhuncu nebeske sreće i već ugledah raj sa Njom - kada se probudih.
Refren bata Santa Maria della Salute ima posebno mesto u strukturi pesme. Imamo li u vidu da je ovaj stih istovremeno i naslov pesme, onda je jasno da on ima izuzetno mesto u značenjskom sistemu pesme kao centralni simbol, kao simbol koji je u sebe ujezgrio veliki broj značenja. U njemu je sinteza božanskog hrama i hrama lepote, crkve i žene, Bogomajke i zemaljske devojke, božanskog i zemaljskog, skrušenosti i divljenja, molitve i ushićenja. Crkva Gospe od Spasa pretočena u stih Santa Maria della Salute simbolizuje pre svega lepotu, umetnost i kulturu zapadne civilizacije; ona simbolizuje lepotu, umetnost i poeziju uopšte, kao proizvod čovekove stvaralačke delatnosti; simbol je Lenke Dunđerski, idealne drage, umrle drage, koja je sama za sebe simbol hrama lepote; simbol je prožimanja telesne i duhovne ljubavi; simbol je, preko lika Bogorodice, nastajanja i rađanja; simbol je vekovitosti, trajanja u vremenu, neuništivosti; simbol jedinstva realnog i transcendentalnog; simbolizuje sveopštu, kosmičku ljubav.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Ova pitanja ne proističu samo iz trenutka kada je sagledao lepotu drage; ona imaju uporište u negativnom životnom iskustvu da je sve snove slomila java i pretvorila u "pep'o i pra'". Više je elemenata koji podupiru nevericu: jadan je po onome što mu je život sve oduzeo; toliko dobrote i lepote nikada nije osetio; on je star, "na dnu života" a ona je voćka "što sad tek zre" — razdvaja ih nesklad njegovog vremena koje je proteklo i njenog vremena koje tek dolazi. Ostalo mu je da zažali što ta lepota nije njemu "sazrela pre" i da traži oproštaj zbog "grešne zalute" u predele života koji mu ne pripadaju. To je agens da u njemu nastane sukob protivstavljenih sila: mozga i srca, pameti i slasti. Taj sudar je predočen izvanredno bogatim metaforama: besni oluj (mladost, ljubav) i stari hrast (starost, pesnik). Mozak i razum su pobedili srce i ljubav (slast):
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje — a ona svisnu.
To je kraj pozne ljubavi za koju nije bilo dovoljno sigurnosti, hrabrosti i moralne snage. Kada taj čin sagleda pošto je sve prošlo, vidi da nije dobro postupio: "utekoh mudro od sreće, lud". Mudrost je pobedila, sreća je poražena, došla je tragedija i posvedočila da mudrost nije bila mudrost nego ludost. Njena smrt izazvala je apokaliptički slom:
Pomrče sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud —
o, svetski slome, o strašni sude,
Santa Maria della Salute!
Ova apokaliptička slika, hiperbolama vasionskih razmera, pokazuje snagu duševnog loma koji je izazvala smrt voljene devojke. Tu se završava lirska istorija ovozemaljske ljubavi i započinje istorija onostrane ljubavi koja se događa u snovima.
Pretposlednja poetska celina (X — XIII strofa) opeva susrete sa mrtvom dragom. Lirski subjekt je pometen ("u srcu slomljen, zbunjen u glavi"), sleđena je duša od bola, jedina toplina živi u sećanju na dragu ("spomen je njezin sveti mi hram"), ali u snu, ona se javlja, dolazi mu, kravi dušu, otvara mu saznajne vidike suštine života i smrti, nestajanja i trajanja, stvarnog i transcendentalnog života ("kroz nju sad vidim, od nje sve znam,/za što se mudrački mozgovi mute"). Njene posete donose miline, rajska osećanja, ljubav. Tragovi tih susreta su pesme koje pripadaju samo njima jer "to se ne piše, to se ne poje/(...) to razumemo samo nas dvoje/(...) to tek u zanosu proroci slute". Ni reč ni pesma ne mogu da iskažu lepotu trenutaka njihovih sastanaka — to su snoviđenja, halucinantna stanja. Skoro dvadeset godina je prošlo a da pesnik nije ništa napisao što bi bilo lirska pesma - kao da je smrću Lenkinom presahnula inspiracija. Ali su tu dnevnici koji svedoče o snovima i snoviđenjima: oni su bili sredstvo da se da odušak napetim grudima i prigušenom bolu. Za toliko godina ćutanja nataložilo se mnogo toga što se ne piše i ne poje, sleglo se u jednu složenu, sržnu pesmu, koja će ugledati svet pod naslovom Santa Maria della Salute.
Završna poetska slika data je u samo jednoj, ali proširenoj strofi koja je nastala spajanjem XIV i XV strofe. Tako je i čisto formalnim versifikacijskim sredstvom označeno sjedinjenje lirskog subjekta sa umrlom dragom. Sjedinjenje će doći kada dođe kraj života, kada dođe do susreta u onostranom svetu i kada će mu ona reći "Evo me naj!". To sjedinjenje pobeđuje tamu i ništavilo, pobeđuje beznjenicu i otvara put u njen zagrljaj ravan raju. A onda dolazi hiperbolična slika sreće, ekstaza, kosmički doživljaj ljubavi:
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
Nesreća i tama ovostranog života prevladana je (i ublažena) eksplozijom sreće, lepote i svetlosti u onostranom životu. Pesma, dakle, nema pesimistički kraj: u njoj je snaga i dinamika optimizma, tvoračkog optimizma ne samo za sebe nego i za druge ("da u sve kute zore zarude"). Time je smrt nadvladana.
Ljubavna tuga je ovde dobila mistični smisao samim izborom arhetipskog motiva mrtve drage: ovde je reč o sveljubavi izvan prostora i vremena dostupnih ljudskom umu. Žena je ovde doživljena kao božansko idealno biće. Baš u vreme kada se ova pesma verovatno već oblikovala u osnovnim obrisima, u Knjizi o Zmaju, 1902. godine, Laza Kostić je pisao:
Nije pesnikov ideal u živom stvoru od majke rođenom već u njegovoj duši, u njegovoj zamisli o najlepšoj, najboljoj, najdušnijoj, najljubavnijoj ženi il' devojci... Ona živa je prolazna, promenljiva, može je se čovek i sit nagrliti i naljubiti, može je oguglati. Al' ova duševna samoniklica ostaje večita. Kad pesnik umre, ona ga otprati, ona ide s njim na drugi svet, a svoju sliku ostavi živom potonjem svetu u pesnikovoj pesmi...
To je njegovo srce preživljavalo pa mu se takva situacija i prisnivala. U dnevnicima je zapisivao svoj noćni roman sa mrtvom Lenkom Dunđerski:
Na to osetim da me obuzima i prožima neko više biće, grudi mi se raširiše da puknu, i osetim sasvim jasno da je Ona sišla da mi uzme dušu. Bio sam na vrhuncu nebeske sreće i već ugledah raj sa Njom - kada se probudih.
Refren bata Santa Maria della Salute ima posebno mesto u strukturi pesme. Imamo li u vidu da je ovaj stih istovremeno i naslov pesme, onda je jasno da on ima izuzetno mesto u značenjskom sistemu pesme kao centralni simbol, kao simbol koji je u sebe ujezgrio veliki broj značenja. U njemu je sinteza božanskog hrama i hrama lepote, crkve i žene, Bogomajke i zemaljske devojke, božanskog i zemaljskog, skrušenosti i divljenja, molitve i ushićenja. Crkva Gospe od Spasa pretočena u stih Santa Maria della Salute simbolizuje pre svega lepotu, umetnost i kulturu zapadne civilizacije; ona simbolizuje lepotu, umetnost i poeziju uopšte, kao proizvod čovekove stvaralačke delatnosti; simbol je Lenke Dunđerski, idealne drage, umrle drage, koja je sama za sebe simbol hrama lepote; simbol je prožimanja telesne i duhovne ljubavi; simbol je, preko lika Bogorodice, nastajanja i rađanja; simbol je vekovitosti, trajanja u vremenu, neuništivosti; simbol jedinstva realnog i transcendentalnog; simbolizuje sveopštu, kosmičku ljubav.
SANTA MARIA DELLA SALUTE
Oprosti,
majko sveta, oprosti,
što
naših gora požalih bor,
na
kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj
tebi podiže dvor;
prezri,
nebesnice, vrelo milosti,
što
ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan
ti ljubim prečiste skute,
Santa
Maria della Salute.
Zar
nije lepše nosit lepotu,
svodova
tvojih postati stub,
nego
grejući svetsku grehotu
u
pepo spalit srce i lub;
tonut
o brodu, trunut u plotu,
đavolu
jelu a vragu dub?
Zar
nije lepše vekovat u te,
Santa
Maria della Salute?
Oprosti
majko, mnogo sam strado,
mnoge
sam grehe pokajo ja;
sve
što je srce snivalo mlado,
sve
je to jave slomio ma',
za
čim sam čezno, čemu se nado,
sve
je to davno pepo i pra',
na
ugod živu pakosti žute,
Santa
Maria della Salute.
Trovalo
me je podmuklo, gnjilo,
al
ipak neću nikoga klet;
što
god je muke na mene bilo,
da
nikog za to ne krivi svet.
Jer,
što je duši lomilo krilo,
te
joj u jeku dušilo let,
sve
je to s ove glave sa lude,
Santa
Maria della Salute!
Tad
moja vila preda me granu,
lepše
je ovaj ne vide vid;
iz
crnog mraka divna mi svanu,
ko
pesma slavlja u zorin svit,
svaku
mi mahom zaleči ranu,
al
težoj rani nastade brid.
Šta
ću od milja, od muke ljute,
Santa
Maria della Salute?
Ona
me glednu. U dušu svesnu
nikad
još takav ne sinu gled;
tim
bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih
vasiona stopila led,
sve
mi to nudi za čim god čeznu',
jade
pa slade, čemer pa med,
svu
svoju dušu, sve svoje žude,
-
svu večnost za te, divni trenute! -
Santa
Maria della Salute.
Zar
meni jadnom sva ta divota?
Zar
meni blago toliko sve?
Zar
meni starom, na dnu života,
ta
zlatna voćka što sad tek zre?
Oh,
slatka voćko tantalska roda,
što
nisi meni sazrela pre?
Oprosti
moje grešne zalute,
Santa
Maria della Salute.
Dve
se u meni pobiše sile,
mozak
i srce, pamet i slast.
Dugo
su bojak strahovit bile,
ko
besni oluj i stari hrast.
Napokon
sile sustaše mile,
vijugav
mozak održa vlast,
razlog
i zapon pameti hude,
Santa
Maria della Salute.
Pamet
me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh
mudro od sreće, lud,
utekoh
od nje - a ona svisnu.
Pomrči sunce, večita stud,
gasnuše
zvezde, raj u plač briznu,
smak
sveta nasta i strašni sud.
O,
svetski slome, o strašni sude,
Santa
Maria della Salut
U
srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen
je njezin sveti mi hram.
Tad
mi se ona odonud javi,
ko
da se Bog mi pojavi sam:
U
duši bola led mi se kravi,
kroz
nju sad vidim, od nje sve znam,
zašto
se mudrački mozgovi mute,
Santa
Maria della Salute.
Dođe
mi u snu. Ne kad je zove
silnih
mi želja navreli roj,
ona
mi dođe kad njojzi gove,
tajne
su sile sluškinje njoj.
Navek
su sa njom pojave nove,
zemnih
milina nebeski kroj.
Tako
mi do nje prostire pute,
Santa
Maria della Salute.
U
nas je sve ko u muža i žene,
samo
što nije briga i rad,
sve
su miline, al nežežene
strast
nam se blaži u rajski hlad;
starija
ona sad je od mene,
tamo
ću biti dosta joj mlad
gde
svih vremena razlike ćute,
Santa
Maria della Salute.
A
naša deca pesme su moje,
tih
sastanaka večiti trag;
to
se ne piše, to se ne poje,
samo
što dušom probije zrak.
To
razumemo samo nas dvoje,
to
je i raju prinovak drag,
to
tek u zanosu proroci slute,
Santa
Maria della Salute
A
kad mi dođe da prsne glava
o
tog života hridovit kraj,
najlepši
san mi postaće java,
moj
ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz
ništavila u slavu slava,
iz
beznjenice u raj, u raj!
U
raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve
će se želje tu da probude,
dušine
žice sve da progude,
zadivićemo
svetske kolute,
bogove
silne, kamo li ljude,
zvezdama
ćemo pomerit pute,
suncima
zasut seljenske stude,
da
u sve kute zore zarude,
da
od miline dusi polude,
Santa
Maria della Salute
Objašnjenje.
— "Ko pletilja ona stara" — misli se na Penelopu, koja je, u
ocekivanju Odisejevog povratka iz trojanskog rata, deset godina parala nocu ono
sto bi izatkala danju, odbijajuci redom sve prosce.
Pesma
nastaje u dodiru sna i jave, "među javom i med snom", u inspirativnom
trenutku koji može da ima različite podsticaje materijalnog ili duhovnog
porekla; ona se oblikuje u jeziku ali je taj jezik pesnički, u pesničkoj
(umetničkoj) upotrebi. Pesnički jezik je saobražen pesnikovim mislima i
osećanjima, on je pomeren od uobičajenog i svakodnevnog, reči dobijaju smislove
i značenja zavisno od mesta u rečenici, od leksičkih spregova, konteksta.
Poetsko kazivanje je slikovito, figurativno, simbolično, alegorijsko — da bi se
shvatilo, valja otkriti dubinsko značenje reči slika i celog književnog dela.
Poetsko kazivanje je nekada "kao pena" — tek da proniknemo u smisao,
on splasne, izgubi se. Ono nema jasne i prepoznatljive obrise nego je lelujavo,
prozračno. Pesma Među javom i med snom Laze Kostića jedna je
od takvih pesama koje deluju zagonetno i neuhvatljivo.
Staniša Veličković
Interpretacije
Interpretacije
Novka Ilić - LAZA I LENKA
Iz razgovora, sećanja, susreta i dnevnika Žarka Petrovića, autora najpoznatijeg srpskog šlagera “Sve moje jeseni su tužne”
Kada je juna 1909. godine ugledala svetlost dana ova poslednja Lazina pesma, “Santa Maria Della Salute”, bila je skoro neprimećena, ali kasnije postala je pesma o kojoj je najviše pisano, i koja je dugo „izučavana” u teoriji književnosti.
Mnogi ugledni književnici, književni kritičari, istoričari književnosti, psihoanalitičari, filozofi i estetičari nisu odoleli izazovu ove pesme i iskušenju tumačenja himne umrloj ljubavi, velikoj pesnikovoj ljubavi kojoj posvećuje stihove i strofe pod naslovom ”Santa Maria Della Salute”. Završetak svoje “labudove pesme”, kako je sam naziva u jednoj belešci zapisanoj u hotelu “Hungarija” u Budimpešti 3. juna 1909. godine, Laza Kostić odgađa do poslednjeg trena, a mesec dana pre toga, sekretaru Matice srpske u Novom Sadu dr Milanu Saviću piše da ima u prsima jednu završnu pesmu, malo podužu, a nakon tri dana šalje celu pesmu sa kratkom porukom: “Evo moje ‘završnice’, moje ‘poznice’...” Sačuvani izvorni rukopis govori da je pesma koja sadrži 14 strofa nastajala fragmentarno, a istoričari književnosti su zabeležili da je ona predstavljala veličanstveni završetak Lazinog poluvekovnog pesništva i “kosmičku” himnu u slavu sklada lepote i ljubavi, kojoj kao da su sve energije jezika probuđene da bi se dosegla ona visoka granica jezičkog savršenstva iza koje se nad horizontom jezika, u ćutanju pruža svet suštinske poezije.
Iz razgovora, sećanja, susreta i dnevnika Žarka Petrovića, autora najpoznatijeg srpskog šlagera “Sve moje jeseni su tužne”
Kada je juna 1909. godine ugledala svetlost dana ova poslednja Lazina pesma, “Santa Maria Della Salute”, bila je skoro neprimećena, ali kasnije postala je pesma o kojoj je najviše pisano, i koja je dugo „izučavana” u teoriji književnosti.
Mnogi ugledni književnici, književni kritičari, istoričari književnosti, psihoanalitičari, filozofi i estetičari nisu odoleli izazovu ove pesme i iskušenju tumačenja himne umrloj ljubavi, velikoj pesnikovoj ljubavi kojoj posvećuje stihove i strofe pod naslovom ”Santa Maria Della Salute”. Završetak svoje “labudove pesme”, kako je sam naziva u jednoj belešci zapisanoj u hotelu “Hungarija” u Budimpešti 3. juna 1909. godine, Laza Kostić odgađa do poslednjeg trena, a mesec dana pre toga, sekretaru Matice srpske u Novom Sadu dr Milanu Saviću piše da ima u prsima jednu završnu pesmu, malo podužu, a nakon tri dana šalje celu pesmu sa kratkom porukom: “Evo moje ‘završnice’, moje ‘poznice’...” Sačuvani izvorni rukopis govori da je pesma koja sadrži 14 strofa nastajala fragmentarno, a istoričari književnosti su zabeležili da je ona predstavljala veličanstveni završetak Lazinog poluvekovnog pesništva i “kosmičku” himnu u slavu sklada lepote i ljubavi, kojoj kao da su sve energije jezika probuđene da bi se dosegla ona visoka granica jezičkog savršenstva iza koje se nad horizontom jezika, u ćutanju pruža svet suštinske poezije.
“Ovom pesmom Laza Kostić je pomiren i sa nebom i sa
zemljom, i konačno je dovršio pletenje onog tankog pletiva ‘među javom i među
snom’ koji je maestralno omeđio srpski romantizam…” zapisao je akademik
Ljubomir Simović.
O životu pesnika Laze Kostića
Rođen je u Bačkoj u Kovilju 1841. godine, gimnaziju je završio u Novom Sadu, a prava u Pešti 1864. godine, gde je dve godine posle studija odbranio doktorsku tezu na latinskom jeziku. Laza Kostić bio je jedan od najobrazovanijih književnika toga doba, znao je grčki, latinski, nemački, francuski, engleski, mađarski i ruski jezik. Čitao je antičke pisce, pre svega Homera, Eshila, Heraklita. Interesovali su ga Gete, Dante, a prvi je srpski šekspirolog, prvi je kod nas preveo “Romea i Juliju”. Vrlo uman i po prirodi radoznao čovek, ostalo je zabeleženo da je bio i dramski pisac, esejist, novinar, prevodilac, diplomata, profesor, pozorišni kritičar, ali i politički buntovnik. Svojim životom i radom bio je uvek iznad sredine, često u sukobu sa svojom okolinom - niti je on shvatao sredinu, niti je bio shvaćen. Krupan, stasit, uvek doteran i obučen po poslednjoj modi, sa neskrivenim prkosom, izazivao je kontraverzne stavove savremenika o sebi. Zato je bio često usamljen i odbačen. Pod starost je dočekao gotovo sveopšte osporavanje, pa čak i prezir u književnoj javnosti. Tri tadašnja najistaknutija književna kritičara: Ljubomir Nedić, Jovan Skerlić i Bogdan Popović bili su jednoglasni u poricanju ovog pesnika, a prava književna afirmacija Laze Kostića dogodila se, kako to obično biva, tek posle njegove smrti.
O životu pesnika Laze Kostića
Rođen je u Bačkoj u Kovilju 1841. godine, gimnaziju je završio u Novom Sadu, a prava u Pešti 1864. godine, gde je dve godine posle studija odbranio doktorsku tezu na latinskom jeziku. Laza Kostić bio je jedan od najobrazovanijih književnika toga doba, znao je grčki, latinski, nemački, francuski, engleski, mađarski i ruski jezik. Čitao je antičke pisce, pre svega Homera, Eshila, Heraklita. Interesovali su ga Gete, Dante, a prvi je srpski šekspirolog, prvi je kod nas preveo “Romea i Juliju”. Vrlo uman i po prirodi radoznao čovek, ostalo je zabeleženo da je bio i dramski pisac, esejist, novinar, prevodilac, diplomata, profesor, pozorišni kritičar, ali i politički buntovnik. Svojim životom i radom bio je uvek iznad sredine, često u sukobu sa svojom okolinom - niti je on shvatao sredinu, niti je bio shvaćen. Krupan, stasit, uvek doteran i obučen po poslednjoj modi, sa neskrivenim prkosom, izazivao je kontraverzne stavove savremenika o sebi. Zato je bio često usamljen i odbačen. Pod starost je dočekao gotovo sveopšte osporavanje, pa čak i prezir u književnoj javnosti. Tri tadašnja najistaknutija književna kritičara: Ljubomir Nedić, Jovan Skerlić i Bogdan Popović bili su jednoglasni u poricanju ovog pesnika, a prava književna afirmacija Laze Kostića dogodila se, kako to obično biva, tek posle njegove smrti.
Jedno vreme Laza Kostić živeo je u Crnoj Gori, na
Cetinju, gde je proveo sedam godina uređujući službeni list “Glas Crnogorca”.
Poslednje godine života proveo je u Somboru. Umro je
1910. godine u Beču, napisavši godinu dana pre toga svoju najlepšu pesmu “Santa Maria Della Salute”.
Nastanak pesme “Santa Maria Della Salute”
Venecijansku crkvu “Santa Maria Della Salute” pesnik Laza Kostić prvi put pominje u svojoj pesmi “Dužde se ženi” koja je objavljena 1879. godine. Tridesetak godina kasnije ovaj mletački barokni hram “Gospe od zdravlja”, kako glasi prevod naziva katedrale, obuzeo je Lazinu dušu i spleo “sve njegove, i njemu životno bitne” ukrštaje suprotnosti, u veličanstvenu pesmu “Santa Maria Della Salute”, pred čijim stihovima niko ne ostaje ravnodušan, ni stariji, ni mlađi, ni oni koji vole poeziju, niti oni koji su manje skloni poetičnom prilazu životu i ljubavi. A priču koja pokušava da “objasni” i tumači ovu pesmu i “legendu” o Lazi i Lenki nije nimalo jednostavno ispričati, napisati, shvatiti...
Po povratku iz Crne Gore, Laza Kostić se 1891. godine ponovo obreo među svojima, u Bačkoj, sada sam i siromašan. Njegov prijatelj i dobrotvor Lazar Dunđerski, veleposednik, najbogatiji Srbin, u austrougarskom delu Srbije pružio je pesniku gostoprimstvo i utočište. Tako je Laza u leto 1891, godine u letnjikovcu Dunđerskih u Čebu, današnjem Čelarevu upoznao najmlađu kćer Lazara Dunđerskog, Jelenu-Lenku, devojku od dvadeset godina. Lenka je plenila sve u svom okruženju. Trideset godina stariji pesnik Laza Kostić posle poznanstva sa mlađanom Lenkom je fasciniran, bili su to njegovi snovi na javi, a kao prijatelj porodice Dunđerski duboko je bio svestan razlike u godinama, svog nezavidnog položaja, kao i nemogućnosti veze sa Lenkom. Previše ljubavlju vezan za Lenku, Laza pokušava da joj pronađe mladoženju, a to bi po Lazi mogao biti samo njegov prijatelj, čuveni srpski naučnik Nikola Tesla. Piše Tesli, i “objašnjava za Lenku”, a Tesla, venčan za nauku nije bio zainteresovan za lepu Lenku. Lenka odbija sve prosce, i zaljubljena do kraja u Lazu izjavljuje da bi se udala samo za čoveka nalik Lazi. To je bila poslednja kap u čaši i za Lazu i za Lenku. Laza beži u manastur Krušedol, gde nastaje još jedna njegova čuvena pesma ”Gospođici L.D …” I ova pesma, kao i uostalom mnogo šta drugog vezanog za Lazu i njegovu veliku, neostvarenu ljubav obavijeni su do danas velom tajni. Naslovom iako u prijateljskom tonu, pesnik je ovu pesmu smatrao ljubavnom, ona mu je kako su kasnije beležili njegovi hroničari od svih dotadašnjih pesama, sve do one poslednje “Santa Maria Della Salute”, bila najmilija.
Nastanak pesme “Santa Maria Della Salute”
Venecijansku crkvu “Santa Maria Della Salute” pesnik Laza Kostić prvi put pominje u svojoj pesmi “Dužde se ženi” koja je objavljena 1879. godine. Tridesetak godina kasnije ovaj mletački barokni hram “Gospe od zdravlja”, kako glasi prevod naziva katedrale, obuzeo je Lazinu dušu i spleo “sve njegove, i njemu životno bitne” ukrštaje suprotnosti, u veličanstvenu pesmu “Santa Maria Della Salute”, pred čijim stihovima niko ne ostaje ravnodušan, ni stariji, ni mlađi, ni oni koji vole poeziju, niti oni koji su manje skloni poetičnom prilazu životu i ljubavi. A priču koja pokušava da “objasni” i tumači ovu pesmu i “legendu” o Lazi i Lenki nije nimalo jednostavno ispričati, napisati, shvatiti...
Po povratku iz Crne Gore, Laza Kostić se 1891. godine ponovo obreo među svojima, u Bačkoj, sada sam i siromašan. Njegov prijatelj i dobrotvor Lazar Dunđerski, veleposednik, najbogatiji Srbin, u austrougarskom delu Srbije pružio je pesniku gostoprimstvo i utočište. Tako je Laza u leto 1891, godine u letnjikovcu Dunđerskih u Čebu, današnjem Čelarevu upoznao najmlađu kćer Lazara Dunđerskog, Jelenu-Lenku, devojku od dvadeset godina. Lenka je plenila sve u svom okruženju. Trideset godina stariji pesnik Laza Kostić posle poznanstva sa mlađanom Lenkom je fasciniran, bili su to njegovi snovi na javi, a kao prijatelj porodice Dunđerski duboko je bio svestan razlike u godinama, svog nezavidnog položaja, kao i nemogućnosti veze sa Lenkom. Previše ljubavlju vezan za Lenku, Laza pokušava da joj pronađe mladoženju, a to bi po Lazi mogao biti samo njegov prijatelj, čuveni srpski naučnik Nikola Tesla. Piše Tesli, i “objašnjava za Lenku”, a Tesla, venčan za nauku nije bio zainteresovan za lepu Lenku. Lenka odbija sve prosce, i zaljubljena do kraja u Lazu izjavljuje da bi se udala samo za čoveka nalik Lazi. To je bila poslednja kap u čaši i za Lazu i za Lenku. Laza beži u manastur Krušedol, gde nastaje još jedna njegova čuvena pesma ”Gospođici L.D …” I ova pesma, kao i uostalom mnogo šta drugog vezanog za Lazu i njegovu veliku, neostvarenu ljubav obavijeni su do danas velom tajni. Naslovom iako u prijateljskom tonu, pesnik je ovu pesmu smatrao ljubavnom, ona mu je kako su kasnije beležili njegovi hroničari od svih dotadašnjih pesama, sve do one poslednje “Santa Maria Della Salute”, bila najmilija.
Pesnikovo bežanje u manastir nije ništa rešilo. On pravi
očajnički korak, ženi se bogatom somborskom udavačom Julijanom-Julčom
Palanačkom, najbogatijom miražikom koja je svog “Lazu” verno čekala punih
dvadeset godina, da bi konačno dočekala svadbu u Somboru septembra 1895, a na
venčanju jedan somborski hroničar zabeležio je kako su mladenci imali ravno sto
godina. Julijani je tada bilo preko 46 godina. Lazi je na venčanju kumovao
Lenkin otac, Lazar Dunđerski. Nepuna dva meseca posle Lazine ženidbe sa
Julijanom, iznenada, tragično, “licem na Arhanđela Mihaila” na svoj rođendan,
umrla je Jelena-Lenka Dunđerski, 20. novembra 1895. godine, u Beču od tifusne
groznice. Imala je dvadeset pet godina.
GOSPOĐICI L. D. U SPOMENICU
Svet je svakog pun stvorenja,
jednom cveća, drugom stenja,
jednom žetve i košenja,
drugom želja i prošenja,
Tebi mladoj mladoženja.
Ali koga majka rodi,
te mu sudba tako godi
da je vredan toj divoti?
Izberi po miloj volji,
al' ostane l' koji bolji,
bolje nožem tog zakolji,
kad mu živo srce prebi —
kuku Tebi!
***
U dubine morske tami
mnoga kaplja tužno čami,
val je zove, zrak je mami,
svaka rada da se diže
te da stiže suncu bliže.
Al' tek ona svetla biva
što s oblaka padne siva
pa je sunčev plam celiva,
da se zasja i preliva
na divotu sveta živa.
Tako su i prosci Tvoji: —
ko da bira, ko da broji? —
Koga takne Tvoja ruka,
oko Tvoje kog prosuka,
biće vredan toga struka,
toga lica, toga guka,
tih milina i tih muka,
biće vredan, kako ne bi, —
blago Tebi!
***
Blago Tebi! Šta ću više?
U tu mi se želju zbiše
sve ostale želje velje,
svaka radost, sve veselje.
Za me nema te miline;
i kad mi se magla skine
zaborava i tamnice
sa mladosti i davnine,
to su samo pusti seni, —
kuku meni!
***
A što kukam? - Da sam i ja
u tom jatu čelebija
oko Tebe što se vija,
pa da me se u toj četi,
Tvoje srce samo seti,
kad inamo kud odleti, -
tad bi bilo kuku-lele,
sve bi muke na me sele.
Al' ovako, sve je jednako,
dok se mladjem pehar peni
te mu zbori: "Žen' se, ženi,
dokle ti se svet zeleni!",
ja, osaman u seleni,
od jeseni do jeseni
pevam srcu: mirno veni! —
Blago meni!
U Krušedolu, 1892.
MEĐU JAVOM I MED SNOM
Srce
moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
Neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
ko te dozva u moj dom?
Neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Srce moje, srce ludo,
sta ti misliš s pletivom?
K'o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
sta ti misliš s pletivom?
K'o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
Što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!
ubio te živi grom!
Što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!
Коментари
Постави коментар