Zvonimir Golob – GLEDAM TE KAKO DOLAZIŠ

Gledam te kako dolaziš visoka poput oluje,
Prozračna i plava s rukama od svjetlosti.
Ako ima modrine iznad nekog neba,
Ti je sada izgovaraš na moja usnula usta.

Što bih ti mogao dati što već nisam dao
Nagnut nad prvi ponor odakle vraća jeka
Noći bez sna, gorčinu, tešku nevolju,
Znojne ponjave i pregršt srušenih riječi?

Tvoj strah i tvoja nježnost dišu pod mojom rukom,
I sve je odjednom ovdje dok ti spavaš
Izgubljena u nekom prostoru koji ne dosežu
Moja očajna usta između tvojih koljena.

Nisam te naučio kako da budeš uza me,
U mojoj krvi, ovdje, u porazu moga mesa,
Niti kako da čuvam i tražim samo za sebe
Tvoj izvor izgubljeni u kome spavaju djeca.

Kako da te zovem i kako da te vratim
Iz ove vlažne šume koja moju ne poznaje?
Ima jedna riječ o kojoj samo slutiš,

Ali ja sam zaboravio kako da je izgovorim.