Ja imao sam drugu; U nje kosa vrana
i mirne ruke behu i obrazi beli,
i mirne ruke behu i obrazi beli,
u ljubavi toj novoj moći da zaceli;
Al' u srce mi zaviri ta divna žena
i u njem sliku tvoju vide jednog dana,
pa od mene ode suzama oblivena.
i mirne ruke behu i obrazi beli,
u ljubavi toj novoj moći da zaceli;
Al' u srce mi zaviri ta divna žena
i u njem sliku tvoju vide jednog dana,
pa od mene ode suzama oblivena.
ОдговориИзбришиDešava se, ne ni tako retko...
Da, dosta je na tu temu pjesama napisano :)
Избриши
ОдговориИзбришиJa o životu, ti o pesmama ...
A zar pjesme ne nastaju iz života?
ИзбришиKoliko me moje krhko znanje služi ti si skoro tvrdio da su za pesme potrebne muze, a da muze ne šetaju asfaltom, već su izmaštane...
ИзбришиOpet, za meni je život nešto što se odvija na asfaltu...
Uviđaš moju dilemu?
Kontekst je vrlo bitan. Samo za vrhunsku poeziju su potrebne muze, da emociju, maštu, pretvore u stih. A emocija je istinita, iskrena, život goli, ali je, najčešće, ona/j kome je posvećena više iluzija nego stvarna osoba. Naravno, govorim o "pravim" pjesnicima, istinskoj poeziji. Takav pjesnik živi svoju poeziju ili, bolje rečeno, iz života, onako kako ga on vidi i doživljava, želi, stvara poeziju.
ИзбришиMa jok, nisi se izvukao ovim diplomatskim odgovorom...
ИзбришиNe, ja i dalje tvrdim da te njihove neostvarene ljubavi, jesu njihove stvarne patnje, ali one ne šetaju asfaltom, one "ne postoje, nit su postojale, rođene i njihovoj tišini...." mašti, emociji, iluziji... Jednostavno nijesu stvarne osobe. Pridodate su im božanske osobine, maltene su svetice, sve te boginje Lare, Laure, Julije, Beatriče... Ali to jeste bio njihov život, njihova stvarna patnja...
ИзбришиMa, vrlo je kompleksna tema, ima tu mnogo nijansi.
A priori si za to da su to samo neostvarene ljubavi?
ИзбришиMisliš, otud i patnja?
Odnosno, zatelebesaju se u neku koju (iz nekog razloga) ne mogu da imaju, onda joj pridodaju još nekih osobina, naprave od nje božicu, te tad ona njima postane izvor inspiracije!
Uprošćeno, to bi bile kompleksne nijanse o kojima ti voliš da pričaš?
Ne, nijesu to samo te nijanse, ne bih rekao da je sve tako jednostavno. Jer mislim da je izvor tome neđe mnogo dublji, na najdubljoj psihološkoj i filozofskoj ravni, da su suštinski sve te neostvarene ljubavi (kojima jesu pridodate božanske osobine), samo projekcije nečeg mnogo kompleksnijeg što izvire iz njih samih, ćera ih da pišu, da na taj način pokažu, pokušaju da pronađu to što u stvari traže, a što je zapretano u najvećim dubinama njihovog izuzetno bogatog duha. Otškrinuta škrinja dragocjenih emocija koju pokušavaju da potpuno otvore u nekom drugom, ne u sebi, a koja ih iz sve snage priziva, pa u tom lutanju žive životom nesvakidašnjim, netipičnim, često sami sebi nejasni (sjetimo se Jesenjina, Puškina, Ljermontova, Cvetajeve, Bajrona, Bodlera, Poa...).
ИзбришиŠta ti misliš kako drugi "ljudi koji nisu pesnici" rešavaju te i takve muke neostvarenih ljubavi?
ИзбришиKoji nijesu pjesnici (a pjesnici nijesu samo oni koji pišu pjesme, to smo neđe već jednom apostrofirali), idu dalje. Traže nove ljubavi. Češće imaju onu ego osobinu da im je potrebnije da budu voljeni, nego da vole. Kad nađu takvu osobu koja im je više naklonjena (ne mora to čak da bude ni ljubav sa druge strane, može da bude samo simbioza dvije osobe koje ispunjavaju neke svoje potrebe, zacrtane ciljeve, društvene norme…), zadovoljavaju se time i “ostaju” tu, ali to im ne donosi onaj definitivni, konačni mir, nezadovoljstvo i dalje tinja neđe duboko u njima.
ИзбришиGovorili smo i o onoj srčanoj čakri, najdubljim emocijama koje se nalaze u njoj. I pozitivne, i negativne. Kad je potpuno čista, one najljepše, božanske. Velikim pjesnicima (umjetnicima svih oblasti) je otvoren taj kanal više nego kod običnih ljudi, ali još uvijek nije potpuno kontrolisan, pa otud taj vrtlog emocija koji buja "i duboko i široko", otud ta iskonska potreba za ljubavlju, ali potreba da voli, pa projektuje te emocije van, što nikad ne donosi smiraj, već najčešće nemir, melanholiju, patnju... Ispoljava ljubav, ali spolja nema odgovora i onda emocija, ta duboka potreba da se ljubav ispolji, prelazi u stvaralaštvo - poeziju, muzičko djelo, nauku, neku vrstu umjetnosti... Emocija se na taj način materijalizuje. Što ne znači i da donosi smiraj, naprotiv. Onda dolazi nova pjesma, nova arija, nova slika…
Naravno, ima i onih kod kojih je taj kanal takođe otvoren, ali oni su okrenuti sebi, odgovor na te "mistične stramputice" traže u sebi, jedino mjesto gdje ga mogu naći i ti ljudi su, najčešće, pronašli i mir, i ljubav, i odgovore na pitanja ko su, što su, i koja im je svrha postojanja na Zemlji.
p.s. uh, ima toliko toga što mi je bilo na pameti, možda ni dio nijesam "dohvatio", ali kucao sam direktno pa mi nije do ponovnog "uplitanja", jer bi to odvelo ko zna gdje sve... previše široka tema da bi se tako lako ušlo u njenu srž... na svaku misao, dolaze još dvije koje bi se mogle dodati...
ИзбришиDivno!
ОдговориИзбришиBez reči sam ...
PS. Moram još nešto ...
ИзбришиUvek mi izmamiš osmeh kad rečenicu počneš s "Govorili smo..." , "Već smo rekli..." ili nešto u tom stilu. Osećam se kao na predavanjima... :) Davno zaboravljeni osećaj!
Ipak nijesi bez riječi :) :) :)
ИзбришиMisliš da ne mogu da ćutim? 🤔
ИзбришиNe, naravno da ne :) :) :) Ja sam pristalica onoga da čovjek može sve što iskreno hoće :)
Избриши