Musa Ćatić - TEUBEI-NESUH (POKAJANJE)

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika) 

Gospode, evo, na sedždu ti padam,
Pred vječnom tvojom klanjam se dobrotom
I molitve ti u stihove skladam,
Proseć: "Oh, daj mi smisao za ljepotom!"
Gospode, evo, na sedždu ti padam.

Ti znaš da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al' ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu p'janom,
Mada sam bio nevin poput rose.

I slavih Bakha kao sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo -
Vlastitim zubom ja sam svoje žice
Komad po komad kao zvijer grizo
Slaveć Bakha ko božansko biće.

Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu,
I sve me čiste klonile se žene ...
Vaj, teško je bilo meni siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.

Ja sada bježim pod okrilje tvoje
I tvog Kur'ana, tvoje vječne riječi;
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi -
Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.

Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku,
Demone sve što može da savlada ...
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,
Gospode, razum prosvijetli mi sada!

Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare -
O raspiri, mi stare vjere plamen! ...

Gospode, evo na sedždu ti padam,
I kajem grijehe pod tvojom dobrotom -
I molitvu ti u stihove skladam,
Proseć: "Ah, daj mi smisao za ljepotom!" -
Gospode, evo, na sedždu ti padam! ...