Bolnu neku pesmu iz metalnog grla.
Nasred katedrale ležala je ona,
Kao Iluzija koja je umrla.
Nasred katedrale ležala je ona,
Kao Iluzija koja je umrla.
Tako plava, tužna. U belom odelu,
Legla je međ ruže i mirtino cveće.
Redovi vlastele na dugom opelu
Stojali su nemo i držali sveće.
Legla je međ ruže i mirtino cveće.
Redovi vlastele na dugom opelu
Stojali su nemo i držali sveće.
U oknima crkve tiho, neosetno,
Poče dan da gasne, kad svršiše setno
Duge bolne psalme sveštenici sedi.
Poče dan da gasne, kad svršiše setno
Duge bolne psalme sveštenici sedi.
A polazak kada zapevaše zvona,
I kad mirno kovčeg podigoše bledi,
Tada, kao u snu, osmehnu se ona.
I kad mirno kovčeg podigoše bledi,
Tada, kao u snu, osmehnu se ona.
ОдговориИзбришиKako maestralno dočara atmosferu... Sve vidiš i osetiš!
Ne znam... Nekad pomislim vrhunski pjesnik, a onda naiđem na neke... Ima baš velikih padova, ali i uzleta :)
Избриши
ИзбришиDa, to sam i ja primetila... Ali, slobodno iz činije života uzimaj ono najlepše i najbolje ..
Naravno. Ima toga dobrog dosta!
Избриши