Frence Prešern - SONETNI VIJENAC

1.

Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije,

ispreplećuć ga s petnaest soneta,

a "magistrale", pjesma tri put peta,

povezuje svih drugih harmonije.

Izvire iz njeg, u nj se opet slije

soneta svakog pjesan — on je meta;

krajem je prve druga započeta,

a pjesnik sličan vijencu poezije.

Sve misli su mi iz ljuvena vrela

i ma gdje noću legle i zaspale,

zorom se bude, prije dana bijela.

Života moga ti si magistrale,

što ostat će, kad nestane mi tijela,

ranjena srca glas i tvoje hvale.

2.

Ranjena srca glas i tvoje hvale

Slovencima će biti i u dane,

kad mahovina grob mi kriti stane,

kad sve mi patnje u njem budu spâle.

Kad pjesme ove slušat budu stale

djevojke gorde i moj glas ih gane;

možda će okov gvozden da im spane

sa srca, da bi ljubav cijenit znale.

I Kranjcu zora jednom će da svane,

kada mu zvijezde ljepše budu sjale,

i kad mu duša od pjesama plane;

A s njima će i ove pjesme male

živjeti možda, jer za bolje dane

i krv svog srca klicama su dale.

3.

I krv svog srca klicama su dale,

srca, što šutnja ko čemer ga mori;

ja sam ko pjesnik, što je Leonori

pjevao pjesan uznosite hvale.

Žar ljuven riječi nisu kazat znale,

od kog mu mladost smrači se o zori.

Nada u ljubav beznađem se stvori,

nju su tek pjesme otkrivati stale.

Ognjene želje ne gasnu, već gore,

a pogled tvoj mi svaku nadu krije.

Od straha usta ne mogu da zbore.

Jad, što mi srce neprestano bije,

kazuju tiho i sve težim tvore

mirisne, rosne ruže poezije.

4.

Mirisne, rosne ruže poezije

otkrivaju, što u srcu se skriva.

Srce je moje vrt i plodna njiva,

gdje ljubav sada elegije sije.

Ti si im sunce. Al mi dano nije

pronaći te, o luči, željo živa:

u kazalištu, ispod okna siva,

na plesu, šetnji — svud se lik tvoj krije.

Koliko puta od čežnje poludim

u gradu našem sresti te što prije,

no zalud lutam i uludo žudim.

Oko mi suze u samoći lije,

i zato pjesme, zbog kojih se trudim,

iz kraja nisu, u kom sunce grije.

5.

Iz kraja nisu, u kom sunce grije,

gdje tvoje mile oči vječno sjaju,

i svaku brigu nepovratu daju,

gdje zaborav se svih bolova pije;

gdje svako lice radosno se smije,

gdje svaka muka brzo stigne kraju,

iz punog srca gdje još pjesme traju

búdeć u duši slatke harmonije.

Gdje kao rosa škropi ljubav čista

sve ruže, da bi u raskošu cvale

čim proljet prva stigne i zablista,

odande nisu pjesme tvoje hvale,

proljetni lahor ne dirnu im lista,

cjelovâ žarkih nikad nisu znale.

6.

Cjelovâ žarkih nikad nisu znale

od tebe, dragi i oholi stvore;

dobile nisu, dok ih čežnje more,

ni jedne riječi utjehe, ni hvale.

U strahu bjehu, da Slovenke male,

što s tobom vole njemački da zbore —

zbog tog, što Parnas moj su rodne gore —

s prezirom ne bi na njih pogledale.

Domaće Muze, sirotice moje,

zaboravljene, same ste ostale.

Kranjcu je tuđe milije no svoje.

Pjesništva ruže dosad su nam cvale

tek u planini, gdje hridine stoje.

Oko njih mûk i hladne sjene pȁle.

7.

Oko njih mûk i hladne sjene pȁle,

i ko što nekoć, u davnu vremènu,

trakijska horda prȅda se u trenu,

Orfeja žice čim su uzdrhtale —

nebeske sile kad bi nastojale,

da djeca Kranja novom stazom krenu,

i svi Slovenci s njima da se prenu,

te Orfeja nam s našom pjesmom dale!

Da srce nam za slavu doma gane,

da raspre naše satre i suzbije,

Sloveniji da slogom protka dane.

I da od slasti ove poezije

prestane spor i vedra zora svane.

Vihor se ljuti stišao još nije!

8.

Vihor se ljuti stišao još nije

nad grudom našom, otkad nesta Sáma;

grob njegov kriju zaborav i tama,

vjetar ga leden sa svih strana brije.

Otaca raspre traju ko i prije,

kad Pipin jaram stavio je nama;

krvavi bunt i turskog ropstva čama

od Vitovca nas prati poput zmije.

Sreće i slave minuli su časi,

značajnih djelâ nestali su dani,

umuknuli su pjesme slatke glasi.

I sve, što vrijeme dosad ne sahrani,

na Parnasu što raste, što se spasi —

i uzdahom i suzom tek se hrani.

9.

I uzdahom i suzom tek se hrani

s Parnasa moga svaki cvijetak mali,

dok vrelom suzom oči moje zali

ljubav, što svaku stopu zemlje brani

Misao teška srce moje rani,

da majku ljubit mnogi nisu znali,

da jad moj ljuven duša tvoja žali.

O misli moje, moji crni dani!

Vi rodiste u meni želje tajne,

imena naša da se jednom spoje

u toplom glasu pjesme zavičajne

da svi Slovenci upoznaju što je

ljubav i sreća budućnosti sjajne...

Jadna li cvijeća kao ovo moje.

10.

Jadna li cvijeća kao ovo moje,

što niknu poljem sred proljeti rane,

kad mlado sunce iznenada grane

i svud je radost, svud se pjesma poje.

Al sagne glavu kad se magle roje

tjerane vjetrom, ljutom burom gnane;

kad teški grȁd se prospe na sve strane

i krhat se pod snijegom stanu hvoje.

Sjalo je sunce tvoga milog lica,

pogledâ tvojih svanuli su dani,

ljubavi cvijeće stalo je da klica.

Al zraci sunca sada su mu strani;

na mrazu mrzne poput siroticâ,

usud ga mračni posred srca rani.

11.

Usud ga mračni posred srca rani,

kao i onog, što ti pjesmu poje;

sve su mu crne u životu boje,

a ne zna da se od Furijâ brani.

Ko Orest što, obrativ se Dijani,

odjednom vrati zdravlje duše svoje,

tako bih i ja od ljubavi tvoje

spoznao odmah, šta su sreće dani.

Al razbjegle se moje sanje krasne,

sve nade bjehu kao munja što je,

te crnjom čini tamu, čim ugasne.

Oh, tuge mi se sad u srcu roje,

uzmutile se sve mi pjesme jasne.

Lišće je svelo, nestale su boje.

12.

Lišće je svelo, nestale su boje.

Za ojađene pjesme tko da mari?

Uz ruševine, duž zidova starih

zna niknut cvijeće ko te pjesme moje.

Koprive ljute na putu mu stoje

i oštar drač mu prvu radost kvari,

no želiš li mu upoznati čari,

u cvjetne bašte presadi ga svoje.

Tako bi, da su moć tvog sunca znale,

kraljice gorda, što mi srce rani,

i moje pjesme mahom procvjetale.

Pa ako hoćeš, cvijete odabrani,

da uzdignu se, da ne budu male,

jasnog ti oka pogled im ne brani!

13.

Jasnog ti oka pogled im ne brani,

srebrne zore prospi raskoš na me!

U njeg je vlast nad crnim carstvom tame,

njeg slušaju oluje i orkani.

Svih briga lanci bit će raskidani,

verige sve će da se slome same,

tvoja će blaga pomoć biti za me

lijek srcu jadnu, melem ljutoj rani.

Obasjat će mi sreća mračno lice,

oživjet opet jadno srce moje,

i zapjevat ću vedrim glasom ptice.

Razgorjet će se mog života boje,

rascvjetati se pjesama mi klice

i buknuti će od ljepote svoje.

14.

I buknuti će od ljepote svoje

ko svaki cvijet, kad mine zima huda,

kad proljet stigne na stotinu čuda,

i svuda prospe mirise i boje;

na toplu suncu kad se pčele roje,

pastira zora kad probudi luda,

i glas slavuja kad odjekne svuda,

a radosti ne mogu da se zbroje.

O, znam, da za me nema takve sreće,

strah me, da pjesma dosadna ti nije,

i boli moje zbog tog budu veće.

Bar milost tvoja neka obasije

tu pjesmu, kojom dok ga rana peče —

poet tvoj nov Slovencu vijenac vije.

15. 

MAGISTRALE

Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije:

Ranjena srca glas i tvoje hvale.

I krv svog srca klicama su dale

Mirisne, rosne ruže poezije

Iz kraja nisu, u kom sunce grije:

Cjelovâ žarkih nikad nisu znale

Oko njih mûk i hladne sjene pȁle.

Vihor se ljuti stišao još nije!

I uzdahom i suzom tek se hrani:

Jadna li cvijeća kao ovo moje.

Usud ga mračni posred srca rani.

Lišće je svelo, nestale su boje,

Jasnog ti oka pogled mu ne brani

I buknuti će od ljepote svoje!

Napomene uz Sonetni Vijenac:

Francè Prešeren (1800.—1849.) napisao je svoj veliki Sonetni vijenac 1833, i dao ga mjeseca veljače slijedeće godine “med slovenske brate” u obliku posebnog priloga Ilirskom listu. Prešernov Sonetni vijenac, koji je po obliku i sadržaju “najizvornija i najljepša slovenska umjetnina”, nastao je iz petnaestoga soneta, nazvanog magistrale ili majstorski sonet.

Pjesnik je izabrao najteži i umjetnički najsavjšeniji oblik talijanskog sonetnog vijenca, prelivši ga žarom svoje ljubavi prema ljubljenoj djevojci i domovini.

PETNAESTI SONET

Magistrale, (tal.) u tzv. sonetnom vijencu (zbirci od petnaest soneta) posljednji, petnaesti sonet, koji se sastoji od četrnaest završnih stihova prethodnih soneta. Magistrale je po nastanku prvi sonet Prešernova Sonetnog vijenca, a po svome mjestu u vijencu je posljednji.

U njemu je sažet sav smisao čitavog Vijenca.

Magistrale je ujedno i akrostih, t. j. pjesma, koje početna slova stihova sačinjavaju ime one, kojoj je Vijenac ispjevan. U ovom  slučaju taj akrostih glasi kao i u originalu: Primicovi Julji. Slodnjak veli, da je učinak Sonetnog vijenca kod Primčevih bio vrlo nepovoljan, te je izazvao “nevoljo, jezo in sovraštvo”. Julija je, pored toga, bila suviše mlada i nije ništa osjećala za pjesnika. Prešern je zbog toga teško trpio sve do kraja života.

Prijevod Sonetnoga vijenca skopčan je baš zbog svoje stroge forme s velikim poteškoćama, jer svaki posljednji stih prethodnoga soneta nameće strukturu slijedećemu. Tako se sve to više sužava i ograničuje mogućnost varijacijâ i nameće nužda vrlo krutog preoblikovanja pjesnikovih ostvarenja u formalnom pogledu.

Gustav Krklec