Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?
U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.
Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmijeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.
Da l' za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?
U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.
Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmijeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.
ОдговориИзбришиTek sad sam postala svesna koliko mi je drugačiji osećaj čitati istu pesmu sa tvog ili mog bloga, sa telefona ili velikog ekrana, preko dana ili noću...
Najličnije, najsnažnije emocije izaziva pesma sa tvog bloga (crna pozadina, čini mi se da je presudna), čitana noću, sa telefona, ležeći u krevetu...
Nekad je to toliko jako, da se ne usuđujem ništa napisati ili bar dok ne sačekam dan... :)
Možda noć i jeste vrijeme kada treba čitati poeziju? "Dan sve okrene tumbe, pun galame..." Sve tanano, ono suptilno, senzibilno, svoj sjaj, toplinu, dan malo "otupi", prava slika, doživljaj, emocija svoju snagu dobijaju tek kad nastupi ponoć, ta "nema boginja"...
ОдговориИзбриши
ИзбришиMa jeste, stoji i tvoj i moj komentar... Nego mi je, ponekad, emocija više nego što mogu podneti...
:) :) :)
Избриши