"U Kragujevcu su 19, 20. i 21. oktobra 1941. godine, njemački
okupatori strijeljali oko 3.000 stanovnika Kragujevca i okolnih mjesta, među
kojima i 300 učenika kragujevačkih srednjih škola i šegrta, kao i 15 dječaka,
čistača obuće. U trenutku dok su ih vodili na strijeljanje, dječaci i djevojčice su se uzeli za ruke i tako otišli u smrt. Sa svojim đacima strijeljan je i direktor Miloje
Pavlović koji je odbio da mu fašisti poštede život i prije strijeljanja
izgovorio čuvenu rečenicu: 'Pucajte, ja i sada držim čas'.
U Spomen parku Šumarice nalazi se muzej 21.
oktobar i 33 grobnice u kojima su zajedno sahranjeni strijeljani građani".
KRVAVA BAJKA
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Iste su godine
Svi bili rođeni,
Isto su im tekli školski dani,
Na iste svečanosti
Zajedno su vođeni,
Od istih bolesti svi pelcovani,
I svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
A pedeset i pet minuti
Pre smrtnog trena
Sedela je u đačkoj klupi
Četa malena
I iste zadatke teške
Rešavala: koliko može
Putnik ako ide peške...
I tako redom.
Misli su im bile pune
Istih brojki,
I po sveskama u školskoj torbi
Besmislenih ležalo bezbroj
Petica i dvojki.
Pregršt istih snova
I istih tajni
Rodoljubivih i ljubavnih
Stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
Da će dugo,
Da će vrlo dugo,
Trčati ispod svoda plava
Dok sve zadatke na svetu
Ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Dečaka redovi celi
Uzeli se za ruke
I sa školskog zadnjeg časa
Na streljanje pošli mirno
Kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
Istog časa se uzneli
Do večnog boravišta.
NA GROBU STRELJANIH ĐAKA
Baštovan sedi hoda
kroz leje povrtnjaka,
u sumračni čas dneva,
već ko zna koji put u veku,
i čim mu se ruke pruže
da stabljiku koju odseku,
stane i okleva.
Žao mu je svake liske zelene,
toliko ju je zalio puta,
žao mu svakog nedozrelog ploda;
neka još zri i ta dinja žuta,
još joj se pije
i sunce i voda.
A kada pade veče,
pođe u polje malo,
kolena mu klecaju nejaka,
pođe gde streljano je palo,
najednom ko kad se trava seče,
bezbroj nedoraslih đaka.
Baštovan pomilova travu
na grobu gde ležalo je skupa
četa dečaka i mladića
i ruka mu zadrhta seda:
ni trava ne sme zalud
da se gazi i čupa,
i travke su živa bića.
NAD SVESKOM UMRLOG ĐAKA
Otvori starac svesku umrlog đaka
pa stište čelo sećanjima obuzet.
Zašto li mu je lice bilo nasmejano
s jedne strane, a tužno s druge,
i rumen rub oko kapaka
i kose duge?
Zašto li je dečak taj uvek zakašnjavao
zašto su mu prsti bili
puni zanoktica,
zašto je često na času spavao?
Zašto je išao
tesnih laktova i nogavica?
Zašto su uvek kad u razred uđe
zamirisali kuhinja i podrum
i prljavo suđe?
Zašto je neopran bivao dečak taj,
kao da se oko njega nisu svijale
ruke nikakve žene?
Zašto su mu žlezde na vratu
bile otečene?
Zašto je rasejano odgovarao i grešio,
kakvim je brigama bio obuzet?
Zašto se onako snuždeno smešio?
I zašto je već ostavio svet?
Kad bi da uskrsne mogao
taj dečak rumenih kapaka
i oteklog vrata!
Da opet u školu dođe
bar samo pola sata!
Starac bi onako beo
kraj njega u klupu seo
i rekao reči što blaže.
Rekao bi da mu prašta prljave nokte i uši
kosu bi mu milovao dugu,
molio ga da mu svoje brige kaže.
Dvojke bi mu zbrisao sa zadataka
i pod ruku s njime pošao
da hoda izvan grada,
kad bi opet na zemlju došao
taj dečak da ponovo strada.
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Iste su godine
Svi bili rođeni,
Isto su im tekli školski dani,
Na iste svečanosti
Zajedno su vođeni,
Od istih bolesti svi pelcovani,
I svi umrli u istom danu.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu,
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
A pedeset i pet minuti
Pre smrtnog trena
Sedela je u đačkoj klupi
Četa malena
I iste zadatke teške
Rešavala: koliko može
Putnik ako ide peške...
I tako redom.
Misli su im bile pune
Istih brojki,
I po sveskama u školskoj torbi
Besmislenih ležalo bezbroj
Petica i dvojki.
Pregršt istih snova
I istih tajni
Rodoljubivih i ljubavnih
Stiskali su u dnu džepova.
I činilo se svakom
Da će dugo,
Da će vrlo dugo,
Trčati ispod svoda plava
Dok sve zadatke na svetu
Ne posvršava.
Bilo je to u nekoj zemlji seljaka
Na brdovitom Balkanu
Umrla je mučeničkom smrću
Četa đaka
U jednom danu.
Dečaka redovi celi
Uzeli se za ruke
I sa školskog zadnjeg časa
Na streljanje pošli mirno
Kao da smrt nije ništa.
Drugova redovi celi
Istog časa se uzneli
Do večnog boravišta.
NA GROBU STRELJANIH ĐAKA
Baštovan sedi hoda
kroz leje povrtnjaka,
u sumračni čas dneva,
već ko zna koji put u veku,
i čim mu se ruke pruže
da stabljiku koju odseku,
stane i okleva.
Žao mu je svake liske zelene,
toliko ju je zalio puta,
žao mu svakog nedozrelog ploda;
neka još zri i ta dinja žuta,
još joj se pije
i sunce i voda.
A kada pade veče,
pođe u polje malo,
kolena mu klecaju nejaka,
pođe gde streljano je palo,
najednom ko kad se trava seče,
bezbroj nedoraslih đaka.
Baštovan pomilova travu
na grobu gde ležalo je skupa
četa dečaka i mladića
i ruka mu zadrhta seda:
ni trava ne sme zalud
da se gazi i čupa,
i travke su živa bića.
NAD SVESKOM UMRLOG ĐAKA
Otvori starac svesku umrlog đaka
pa stište čelo sećanjima obuzet.
Zašto li mu je lice bilo nasmejano
s jedne strane, a tužno s druge,
i rumen rub oko kapaka
i kose duge?
Zašto li je dečak taj uvek zakašnjavao
zašto su mu prsti bili
puni zanoktica,
zašto je često na času spavao?
Zašto je išao
tesnih laktova i nogavica?
Zašto su uvek kad u razred uđe
zamirisali kuhinja i podrum
i prljavo suđe?
Zašto je neopran bivao dečak taj,
kao da se oko njega nisu svijale
ruke nikakve žene?
Zašto su mu žlezde na vratu
bile otečene?
Zašto je rasejano odgovarao i grešio,
kakvim je brigama bio obuzet?
Zašto se onako snuždeno smešio?
I zašto je već ostavio svet?
Kad bi da uskrsne mogao
taj dečak rumenih kapaka
i oteklog vrata!
Da opet u školu dođe
bar samo pola sata!
Starac bi onako beo
kraj njega u klupu seo
i rekao reči što blaže.
Rekao bi da mu prašta prljave nokte i uši
kosu bi mu milovao dugu,
molio ga da mu svoje brige kaže.
Dvojke bi mu zbrisao sa zadataka
i pod ruku s njime pošao
da hoda izvan grada,
kad bi opet na zemlju došao
taj dečak da ponovo strada.
ОдговориИзбришиSkoro sam nabavila komplet Desankinih pesama (6 knjiga). Juče popodne sam uzela drugu po redu. Unutra zbirka "Pesnik i zavičaj" iz 1946. godine. Krvavu bajku nisam čitala, mislim od osnovne škole pa do juče, a i danas... :)
Nevezano za ovo - Mikina Čarobna pesma se kod tebe razlikuje nego što je drugi po internetu predstavljaju. O čemu se radi? Ovde ne možemo okriviti prevod, haha... Znaš li iz koje je ona zbirke?
Ova koju sam ja postavio je iz rokovnika, a nađena na netu da je kopiram da ne bih pisao ručno ovdje, znači da sam je tada iz neke Mikine knjige takvu napisao. Sad sam vidio na neti da postoje i jedna i druga verzija, pa pretpostavljam da je pjesnik dorađivao, što kod njega nije bio rijedak slučaj. Ima pjesnika koji pojedine pjesme u različitim izdanjima imaju i izmijenjen sadržaj.
Избриши