Branko Ćopić - MARGITA DJEVOJKA

Sjećaš li se trešnje? Davno prije rata

ti si mi pod njom ruke milovao.
Drvo je staro slomila granata,
al' tvoj mi je šapat u kosi ostao...
Ja sam ga nosila uz huk aviona,
uz jezu na požar zaljuljanih zvona ...

Sad te opet vidim, opora, bez riječi,
i ruka ti je kao tuđa, — tvrda,
znam: još ti u sluhu kanonada ječi,
i još mukle zvijeri slutiš iza brda.
Još ti svaka kretnja, oprezna i laka,
nosi mutnu jezu minulih bitaka.

Ne, ne strahuj, mili, na te se ne ljutim,
ti si mi i danas i poznat i mio,
znam kud si prošao i zašto si, slutim,
nekadašnji topli šapat izgubio.
Žubor tvojih riječi guši nijema tuga:
Gdje li su ti pala trista i tri druga?

Daj mi ruku, dušo, gledaj pjesmu-polje,
zašaptano žito svaku ranu liječi,
pođi za mnom ćutke, biće odmah bolje,
tražićemo stare izgubljene riječi.
Slušaj talas klasja, kad niz vjetar pline,
u njemu žubori mladost domovine.

Potok tvrdog zrnja u kom život drijema
vrelim srcem zgrijan, s mog je pljušt'o dlana,
pšenicu-djevojku gledaj širom Srijema,
u njoj trepti moja duša raspjevana.
Ne tuguj mi, mili, cvjeta zemlja za te,
mlado šiblje buja poslije granate.

Digni ruku, dragi, munjom-kosom kreni,
nek se s mojom slije tvoja pjesma britka,
nek se čitav Srijem u lijetu zapjeni,
za radosni praznik planula je bitka.
Uza te će ići, sa svakim uzmahom,
trista i tri druga besmrtnim korakom.

Pozlatiće jutro tvrde ratne bore,
oživjeće trešnje u rumenoj pjeni,
mladosti će naše pod suncem da gore,
srećniji neg' prije, ti ćeš doći meni.
I tvoje će usne, kao začarane,
žuboriti riječi dosad neslušane.