Svud smo. I nigdje. Kročiš,
i zimski te vjetar srijeće.
U crkvi, po danu i po noći,
pjeva i gasi nam svijeće.
I često se čini – u tami,
kraj zida, na uglu, daleko,
gdje smo već pjevali sami,
još pjeva i hoda Neko.
Gledam taj vjetar, ko vezan:
shvatiću – to plaši mene.
I blijedim. Čekam. Al’ ne znam
na koga je red da krene.
Ja znam sve. Jer nas je – dvoje.
I niko sad reći neće,
da jos neko ovdje poje,
i neko tu gasi svijeće.
U crkvi, po danu i po noći,
pjeva i gasi nam svijeće.
I često se čini – u tami,
kraj zida, na uglu, daleko,
gdje smo već pjevali sami,
još pjeva i hoda Neko.
Gledam taj vjetar, ko vezan:
shvatiću – to plaši mene.
I blijedim. Čekam. Al’ ne znam
na koga je red da krene.
Ja znam sve. Jer nas je – dvoje.
I niko sad reći neće,
da jos neko ovdje poje,
i neko tu gasi svijeće.
Коментари
Постави коментар