Dobro, kome je stalo do čudesa?
Što se mene tiče, ja i ne znam za drugo doli za čudesa,Bilo da se šetam ulicama Manhattana,
Il’ da bacam pogled vrh krovova kuća, ka nebu,
Il’ šljapkam bosih stopala uz žalo, na samim rubovima vode,
Il’ stojim pod drvećem u šumi,
Il’ pričam danju s nekim koga volim, il’ spavam noću u krevetu s nekim koga volim,
Il’ sjedim za stolom, za večere, s drugima,
Il’ posmatram neznance preko puta dok voze se u kolima,
Il’ gledam pčele iz pčelinjaka u ljetno prijepodne,
Il’ životinje što pasu po poljima,
Il’ ptice, il’ divotu kukaca u zraku,
Divotu sunčeva zatona, zvijezda što blistaju tako tihane i sjajne,
Il’ čarobni lomni tanki luk mladog meseca u proleće;
Sve ovo i drugo, jedno i sve, za mene su čudesa,
Sve na celinu ukazuju, a ipak sva različna u posebnosti.
Za mene je svaki trenutak svetlosti i mraka čudo,
Svaki kubični inč prostora je čudo,
Svaka četvorna stopa površine zemlje prekrita je istim,
Svaki pedalj njene nutrine vrvi istim.
Za mene je more neprestano čudo,
Ribe što plivaju - stene – gibanje valova –
Brodovi sa ljudima na sebi,
Zar ima čudnijega čuda?
Коментари
Постави коментар