T.S. ELIOT – ŠUPLJI LJUDI

Šuplji smo ljudi

Nadjeveni smo ljudi
Zbijamo se
Glave punjene slamom. Jao!
Naši usahli glasovi
Kad šapćemo
Mirni su beznačajni kao
Vjetar u suhoj travi
Ko da je štakor na staklo stao
U našem suhom podrumu

Bezoblični obris, obris bezbojni,
Umrtvljena snaga, gesta bez pokreta;

Oni, koji su prešli, tamo
Upravljenih očiju, u drugo Kraljevstvo smrti
Pamte nas – ako nas pamte – ne kao grube
Izgubljene duše, već samo
Kao šuplje ljude
Nadjevene ljude.