Jesenjinovi najbliži s radošću su ga dočekali u Moskvi,
1.marta 1925. Poslije šest kavkaskih mjeseci, ponovo je bio s majkom Tatjanom
Fjodorovnom, sestrama Kaćom i Šurom, djevojkom Galjom. Dolazili su da ga
pozdrave mnogi prijatelji i saputnici iz kafanske Moskve, a one su činile sve
da ga odvoje od njih i čaše.
U tajnim arhivima, mnogo godina kasnije, otkriveni su papiri o Ganinu. Optužen je strahovito: navodno, bio je jedan od vođa grupe pisaca koja je željela da sruši sovjetsku vlast. Za žrtve su odabrali prve ljude Kremlja, među njima i prve ljude zastrašujuće Čeke. I još: namjeravali su da napadnu zgradu u kojoj je upravo počinjao V kongres Kominterne. Neka odjekne u svijetu.
Ovoliko podviga za jednog pjesnika, teško da je ikada izmišljeno. Ali, sav taj užas upisan je u optužnicu. Ganin je slomljen. Iako je sudsko-medicinska ekspertiza utvrdila njegovo duševno rastrojstvo poslije mučenja u istrazi, što je značilo da nije mogao da krivično odgovara, osuđen je na smrt 27.marta 1925. Tri dana kasnije strijeljan je.
Ganin je bio prvi od sedmoro članova Jesenjinove porodice i najbližih čiji je život prekinut nasilno.
Tog 27. marta kad je Ganin strijeljan, Jesenjin odlazi u Baku. Tada nije ličio na Moskovljanina - pisao je o susretu sa njim u Bakuu Aleksandar Voronski, urednik časopisa "Krasnaja nov", gdje je objavio oko 40 njegovih pjesama. Išao je u tuđem iskrzanom kaputu, u dugačkim prljavim cipelama. Jesenjin je tih dana "izgledao usamljan, napušten, slučajni gost koji se, ne zna se kako i zbog čega, obreo u tom gradu nafte, čađi i prašine, kao da mu je bilo svejedno gdje da se smjesti i pristane... Bio je nazebao, kašljao, govorio promuklim šapatom i svaki čas uvijao vrat crnim šalom. Cijela njegova pojava odavala je osuđenika, čovjeka kome tu nije mjesto. Prvi put sam duboko osjetio da mu nije ostalo mnogo od života i da se on gasi".
Tužni trenuci iz tih dana: u nekom ljetnikovcu, pijan, larmao je, psovao. Odveli su ga u drugu sobu. Voronski pamti: "Ušao sam tamo i vidio kako sjedi na krevetu i rida. Cijelo mu je lice bilo obliveno suzama. U ruci je držao mokru maramicu.
- Nemam više nikoga i ništa. Strah me je. Nemam ni prijatelja, ni bliskih. Ostale su mi samo pjesme. Sve sam im dao, razumiješ li, sve. Eno crkva, selo, vidik, polje, šuma. I to se sve od mene odvojilo.
Plakao je više od jednog sata".
U Baku je Jesenjin ostao do 25.maja, kada se vraća u Moskvu. Tu ga čeka još jedan udarac, veliko razočarenje. Galja se tih dana povjeravala svom dnevniku: voljela je Jesenjina i nikog više. Ali, pisala je u dnevniku: "Zatvorivši oči, ne razmišljajući, predala sam se u zanosu prema L". Ko se krije iza L? Pominju se dva imena: Lav Povicki i Lav Sjedov, sin Trockog. Kad je za to saznao, Jesenjin je prekinuo s Galjom. Još jedna njegova velika ljubav je nesrećno završena. I opet se ponovilo: kao i poslije raskida sa Zinaidom Rajh, molio je prijatelje da kod njih prenoći. Ništa nije imao od imovine, cijelog svog života bio je beskućnik. A Galja je doživjela duševno rastrojstvo i otišla na liječenje. Bio je to uvod u njenu tragediju, koju kao da nije imala snage ni volje da zaustavi. (Iz knjige: Ljuba Vukmanović - Tragom Jesenjina)
Po Moskvi su tada kružile užasne vijesti: u strahovitoj
hajci tajne policije na "neprijatelje naroda", nestajali su i pisci,
umjetnici, naučnici. Jesenjin je bio ogorčen, duboko je patio: odveden je njegov
veliki prijatelj i kum - pjesnik Aleksej Ganin. Ništa nije mogao saznati o
udesu Ganina: kad uhapšeni pređe prag zloglasne Lubjanke, sve dalje o njemu
bilo je gvozdeno ćutanje policije.
U tajnim arhivima, mnogo godina kasnije, otkriveni su papiri o Ganinu. Optužen je strahovito: navodno, bio je jedan od vođa grupe pisaca koja je željela da sruši sovjetsku vlast. Za žrtve su odabrali prve ljude Kremlja, među njima i prve ljude zastrašujuće Čeke. I još: namjeravali su da napadnu zgradu u kojoj je upravo počinjao V kongres Kominterne. Neka odjekne u svijetu.
Ovoliko podviga za jednog pjesnika, teško da je ikada izmišljeno. Ali, sav taj užas upisan je u optužnicu. Ganin je slomljen. Iako je sudsko-medicinska ekspertiza utvrdila njegovo duševno rastrojstvo poslije mučenja u istrazi, što je značilo da nije mogao da krivično odgovara, osuđen je na smrt 27.marta 1925. Tri dana kasnije strijeljan je.
Ganin je bio prvi od sedmoro članova Jesenjinove porodice i najbližih čiji je život prekinut nasilno.
Tog 27. marta kad je Ganin strijeljan, Jesenjin odlazi u Baku. Tada nije ličio na Moskovljanina - pisao je o susretu sa njim u Bakuu Aleksandar Voronski, urednik časopisa "Krasnaja nov", gdje je objavio oko 40 njegovih pjesama. Išao je u tuđem iskrzanom kaputu, u dugačkim prljavim cipelama. Jesenjin je tih dana "izgledao usamljan, napušten, slučajni gost koji se, ne zna se kako i zbog čega, obreo u tom gradu nafte, čađi i prašine, kao da mu je bilo svejedno gdje da se smjesti i pristane... Bio je nazebao, kašljao, govorio promuklim šapatom i svaki čas uvijao vrat crnim šalom. Cijela njegova pojava odavala je osuđenika, čovjeka kome tu nije mjesto. Prvi put sam duboko osjetio da mu nije ostalo mnogo od života i da se on gasi".
Tužni trenuci iz tih dana: u nekom ljetnikovcu, pijan, larmao je, psovao. Odveli su ga u drugu sobu. Voronski pamti: "Ušao sam tamo i vidio kako sjedi na krevetu i rida. Cijelo mu je lice bilo obliveno suzama. U ruci je držao mokru maramicu.
- Nemam više nikoga i ništa. Strah me je. Nemam ni prijatelja, ni bliskih. Ostale su mi samo pjesme. Sve sam im dao, razumiješ li, sve. Eno crkva, selo, vidik, polje, šuma. I to se sve od mene odvojilo.
Plakao je više od jednog sata".
U Baku je Jesenjin ostao do 25.maja, kada se vraća u Moskvu. Tu ga čeka još jedan udarac, veliko razočarenje. Galja se tih dana povjeravala svom dnevniku: voljela je Jesenjina i nikog više. Ali, pisala je u dnevniku: "Zatvorivši oči, ne razmišljajući, predala sam se u zanosu prema L". Ko se krije iza L? Pominju se dva imena: Lav Povicki i Lav Sjedov, sin Trockog. Kad je za to saznao, Jesenjin je prekinuo s Galjom. Još jedna njegova velika ljubav je nesrećno završena. I opet se ponovilo: kao i poslije raskida sa Zinaidom Rajh, molio je prijatelje da kod njih prenoći. Ništa nije imao od imovine, cijelog svog života bio je beskućnik. A Galja je doživjela duševno rastrojstvo i otišla na liječenje. Bio je to uvod u njenu tragediju, koju kao da nije imala snage ni volje da zaustavi. (Iz knjige: Ljuba Vukmanović - Tragom Jesenjina)
KO JE PESNIK
Ko je pesnik tom je neizbežno
Da zbog pravde u životu seje,
Ožiljke po svojoj koži nežnoj,
Svojom krvlju tuđe duše greje.
Ko je pesnik, nesputanost voli,
O njoj peva, da je upoznamo.
Slavuj peva, al njega ne boli
Jednu pesmu on cvrkuće samo.
Kanarinka – jadna zvečka, uči
Tuđu pesmu, tuđi glas ponavlja.
Svetu treba da kroz njega zvuči
Svojska pesma, ma bila i žablja.
Muhamed je lukav u Kuranu
Kada vino zabranjuje svima,
Zato pesnik leči pićem ranu,
Vino pije on pred mučenjima.
Kada pesnik svojoj dragoj ode,
A ložnicu s drugim deli draga,
Da joj nožem srce ne probode
Životvorna tečnost spasava ga.
Ali kad mu od gneva se smrkne,
On do kuće tada zviždi besno:
„Pa, šta, neka ko skitnica crknem,
Mi već na to naviknuti jesmo“.
Ko je pesnik tom je neizbežno
Da zbog pravde u životu seje,
Ožiljke po svojoj koži nežnoj,
Svojom krvlju tuđe duše greje.
Ko je pesnik, nesputanost voli,
O njoj peva, da je upoznamo.
Slavuj peva, al njega ne boli
Jednu pesmu on cvrkuće samo.
Kanarinka – jadna zvečka, uči
Tuđu pesmu, tuđi glas ponavlja.
Svetu treba da kroz njega zvuči
Svojska pesma, ma bila i žablja.
Muhamed je lukav u Kuranu
Kada vino zabranjuje svima,
Zato pesnik leči pićem ranu,
Vino pije on pred mučenjima.
Kada pesnik svojoj dragoj ode,
A ložnicu s drugim deli draga,
Da joj nožem srce ne probode
Životvorna tečnost spasava ga.
Ali kad mu od gneva se smrkne,
On do kuće tada zviždi besno:
„Pa, šta, neka ko skitnica crknem,
Mi već na to naviknuti jesmo“.
ОдговориИзбришиJesmo o njemu već sve rekli ...
Skoro sve... Uvijek o njemu ponešto može da se doda :)
ОдговориИзбриши