Gustav Krklec -TI I JA

Osjećam živo srebro tvoje biti,

žeženu kap u svakom zrncu krvi,
životno tkivo od drhtavih niti
koja se raskida, raspliće, mrvi.

Žeđ ti je žarka. Još nikad ne osta
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto među nama nema mosta,
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrne strasti,
u prostoru dršću. Sami su na svijetu,
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela što bi htjela da se tijesno združe,
pretoče u jednu bujicu od milja,
venu, usamljena, ko jesenje ruže,
jer na istom putu imamo dva cilja.

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere,
ja bih dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenut, a ja imam vjere
u vječnost trenutka, u trenutak spasa.

Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi.
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve toče isti crvi.

Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva.
Sve je na tom svijetu kratka varka. Raj se
osjeti u trenut, a vječnost je siva.