Ne volim gradove u kojima nisi bila
U kojima nema tvoje sjene naslonjene
I tvojih otisaka
Čine mi se otužni i prazni
Neispunjeni i promašeni
Jer ne mogu reći
Eto ovdje su bili svi nemiri njeni
Ne volim
Ne volim
Ta jutra koja se nisu zaplela
U tvoje mirisne kragne
Koja se nisu sudarala s tvojim pogledima
I poklekla pred snagom tvoje nježnosti
Ne volim rijeke
Koje ti nisu dodirnule stopala
Ne volim ta kraljevstva koja te nisu
Kraljicom imenovala
Jer eto i ona su propala
I ne volim ništa
Gdje nisi nogom stupila
Gdje nisi zrak udahnula
Gdje nema ničeg što bi tebe naslutilo
Ne volim ni vrijeme
U kojem se o tebi samo šutilo.
I tvojih otisaka
Čine mi se otužni i prazni
Neispunjeni i promašeni
Jer ne mogu reći
Eto ovdje su bili svi nemiri njeni
Ne volim
Ne volim
Ta jutra koja se nisu zaplela
U tvoje mirisne kragne
Koja se nisu sudarala s tvojim pogledima
I poklekla pred snagom tvoje nježnosti
Ne volim rijeke
Koje ti nisu dodirnule stopala
Ne volim ta kraljevstva koja te nisu
Kraljicom imenovala
Jer eto i ona su propala
I ne volim ništa
Gdje nisi nogom stupila
Gdje nisi zrak udahnula
Gdje nema ničeg što bi tebe naslutilo
Ne volim ni vrijeme
U kojem se o tebi samo šutilo.
ОдговориИзбриши"Ne volim ni vrijeme
U kojem se o tebi samo šutilo"
Koliko lične patnje treba da bi se iznedrili ovakvi stihovi?
Kakve li su te žene o kojima je on ovoliko maštao, ovako sanjao...?
One koje "ne postoje, nit su postojale", rođene u pjesničkoj mašti...
ИзбришиMeni ovde liči da je perpetuum mobile ove nežne poezije započeo, ipak, nekom iskrom od krvi i mesa...
ИзбришиMoguće... Ali je li ta "krv i meso" u stvarnosti to što je i u pjesničkoj mašti, ili mašti bilo koga ko je nije ostvario, pa pretvorio u ideal... :)
Избриши