Ne, ja te tako vatreno ne volim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
U tebi svoje prošle patnje ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.
U času kad te zadivljeno gledam,
S očima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne sa tobom, već sa srcem svojim.
Ja s drugom zborim, koje više nema,
U tvome liku tražim crte njene,
U živim ustima - usta davno nijema,
U očima ti - sjaj ugasle zjene.
U tebi svoje prošle patnje ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.
U času kad te zadivljeno gledam,
S očima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne sa tobom, već sa srcem svojim.
Ja s drugom zborim, koje više nema,
U tvome liku tražim crte njene,
U živim ustima - usta davno nijema,
U očima ti - sjaj ugasle zjene.
ОдговориИзбришиMit o večnoj ljubavi... pesnicima toliko drag... da, postoji i u stvarnom životu...
Nisam od onih koji vole da živi u prošlosti... ali ume da boli, živa rana...
A pjesnici kao da je osjećaju dublje i duže... Možda zato i postaju poete :)
Избриши
ИзбришиI dubine i dužine su subjektivni pojmovi...
Narvno. Kao i primanje, davanje, shvatanje... Prevazilaženje... Idealizovanje... Trajanje... Mislim na emocije...
ИзбришиHtedoh reći da možda ti/ja/neko i dublje i duže osećamo neke boli, a nismo pesnici... Ali zato odlično apsorbujemo poeziju.
ИзбришиPredajnik-prijemnik :)
A ima, barem tako kažu, pjesnika koji nikada ništa ne napišu... Pjesnici u sebi :)
Избриши
ИзбришиJaooo, može! Izgleda da smo nas dvoje u toj kategoriji. Nikad pre nisam čula za to. 💕
Postoje zaista... Znam neke za koje slobodnu mogu reći da su pjesnici iako nikad nijesu ništa napisali... Vrcaju u priči riječima i emocijama, ali za napisati (prenijeti) riječi im nedostaju...
Избриши