M. J. Ljermontov - NE, JA TE TAKO VATRENO NE VOLIM

Ne, ja te tako vatreno ne volim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
U tebi svoje prošle patnje ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

U času kad te zadivljeno gledam,
S očima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne sa tobom, već sa srcem svojim.

Ja s drugom zborim, koje više nema,
U tvome liku tražim crte njene,
U živim ustima - usta davno nijema,
U očima ti - sjaj ugasle zjene.





Коментари


  1. Mit o večnoj ljubavi... pesnicima toliko drag... da, postoji i u stvarnom životu...
    Nisam od onih koji vole da živi u prošlosti... ali ume da boli, živa rana...

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. A pjesnici kao da je osjećaju dublje i duže... Možda zato i postaju poete :)

      Избриши

    2. I dubine i dužine su subjektivni pojmovi...

      Избриши
    3. Narvno. Kao i primanje, davanje, shvatanje... Prevazilaženje... Idealizovanje... Trajanje... Mislim na emocije...

      Избриши
    4. Htedoh reći da možda ti/ja/neko i dublje i duže osećamo neke boli, a nismo pesnici... Ali zato odlično apsorbujemo poeziju.
      Predajnik-prijemnik :)

      Избриши
    5. A ima, barem tako kažu, pjesnika koji nikada ništa ne napišu... Pjesnici u sebi :)

      Избриши

    6. Jaooo, može! Izgleda da smo nas dvoje u toj kategoriji. Nikad pre nisam čula za to. 💕

      Избриши
    7. Postoje zaista... Znam neke za koje slobodnu mogu reći da su pjesnici iako nikad nijesu ništa napisali... Vrcaju u priči riječima i emocijama, ali za napisati (prenijeti) riječi im nedostaju...

      Избриши

Постави коментар